Popiti kavicu tik uz more.Slušati zvukove valova, zvuk migoljenja brodica, stenjanje nekog starog Fapovog motora u drvenom brodu. TKO TO MOŽE PLATITI?
Posebno volim kavicu popiti u Ribarskom, mom omiljenom kafić – restoranu, tik uz more. Em je kava dobra, ljubazno osoblje i zgodne konobarice. U tom lokalu svi znaju sve. Tu se skupljaju sportski ribiči, nautičari, šahisti, belotaši i strani gosti koji uživaju u delicijama jeftine ribe. U sportskoj lučici tik do, na vezu su naše barke i gliseri. Izmišljeno mjesto za pobjeći od žene kada ju opizdi valunga i kada mi je život u potencijalnoj opasnosti.
- „Draga idem pogledati dali su vezovi na gliseru u redu. Brzo se vraćam“. Ona me pogleda preko svojih naočala bez riječi. U pogledu joj čitam zov ljubavi. Osjećam da me sada toliko voli da joj moj izlazak dođe kao ona tableta Valungadan. I moj pas Jack veselo skače oko mene. Osjeća i on da je stanje jebeno napeto. Naprosto me moli da i njega povedem. Uz svoj, spasiti još jedan život, neprocjenjivo. TKO TO MOŽE PLATITI?
Dok je Jack, kojeg btw. svi poznaju, zapišavao sve dijelove oko restorana, ja sam uz kavicu listao lokalne novine. Zapravo najviše sam se zadržao na onoj stranici na kojoj rodbina obavještava rodbinu, prijatelje i neprijatelje tko više neće ići u Trst (osmrtnice). U jebote pa ovog znam, znam i ovu, a i ovu, pa s ovom sam nedavno, prije 40 godina imao bliske susrete pete vrste. Sav sam se naježio. Umro je i Bepi, u jebote, a tek mu je 85, mlad čovjek. Počeo sam u glavi računati. Ako ja umrem mlad u 85., koliko mi je još ostalo, 30? Dobro je. Samo neka je zdravlja, za sve ostalo tu je Viagra. Počeo sam u mislima planirati što ću sve raditi sljedećih 30. Prvo, namlatiti neke pare. Ljepše zvuči; bogat, star i zdrav, nego siromašan i bolestan.
-„Može još jedna kavica? Moram vam reći da izgledate kao mladić“. Uvali mi kompliment mlada sisata konobarica koja mi je svoj dekolte uvalila na barski stol uz šeretski osmjeh. „ Može, može, jedna dupla i može i jedan Jeger, dupli i za tebe jedno piće“. Znam da su u ovom lokalu djelatnici plaćeni po prometu, pa neka si dijete malo zaradi. Poznati sam humanist. Na odlasku, samo je namignula. TKO TO MOŽE PLATITI?
Nakon što mi je donijela narudžbu i račun, ostavio sam joj i dobru manću. Pomislih, kada jednog dana objave da niti ja više neću u Trst ona će me se sjetiti kao dobrog, dragog i darežljivog, dobro držećeg gospodina, možda. Dok sam ja tako slagao kockice o tome kako sam ja dobar i drag, za to vrijeme „moja“ konobarica je uvalila sisu nekom starom Švabi pod nos. Dugo je zapisivala njegovu narudžbu. Kada je otišla, Švabo je još dugo brisao znoj sa čela. Pomislih, ako padne još koja narudžba niti on uskoro neće u Trst. Tada se pojavio i moj prijatelj Mario. „ Idem dići neku kilicu liganja. Pa pogledaj molim te koje vrijeme, prekrasno TKO TO MOŽE PLATITI“?
Htjedoh mu reći da je mogao pozvati i mene, pošto je moj gliser na suhom već neko vrijeme, a kakva je financijska situacija još će neko vrijeme ploviti na suhom. Ali ne, pička se toga nije sjetio. A toliko je piva popio na moj račun i ne samo on. Iako znaju da već duže vrijeme ne idem u ribolov nitko od njih da se sjeti da donese koju kilu ribe, svi osim moga prijatelja Keme. Kemo ne pita ništa. On samo nazove i javi da ima nekoliko kila riba za svog prijatelja, mene. TKO TO MOŽE PLATITI?
Sunce se polako spustilo prema zapadu. Moju pažnju su zaokupile šetačice koje i unatoč jeseni još furaju laganiju odjeću. Za stolom mi se pridružio i Hans, Švabo koji je kupio apartman u neposrednoj blizini pa veći dio godine provodi kod nas. Hans je tipični Švabo. On nikoga ne časti ali nikada ne odbija ponuđeno. Kaže da se je već potpuno aklimatizirao i prihvatio naše običaje. Kulturu, hranu, klimu. Pomislih u sebi, jedino kulturu čašćenja nisi, jebo li te onaj tvoj Adolf da te jebo.
Taman kada sam mu odlučio održati predavanje o našim običajima, nadama i očekivanjima, Hans se nešto uzmeškoljio. „Čekaj malo, samo da nešto dogovorim“. Skočio je s barske stolice i pojurio prema jednoj naočitoj dami koja je bila u šetnji. Na sebi je imala utegnute tajice i majicu koja baš i nije puno skrivala. Izgledala je kao bomba. Iako ja u našem gradu poznajem većinu „bombi“, ovu damu nisam poznavao. Kada se Hans vratio bio sam nestrpljiv. „Pričaj“. – „Pa to je Sandra, ona ti znaš ono, usreći nas koji nemamo ženu“. – „ Ok, koliko košta ta sreća“? – „Znaš ona vrijedi svaki pfening“. – „Reci koliko“? – „ Dvjesto eura“. – „ Uuuuu jebote, pa TKO TO MOŽE PLATITI“?