Sinoćnja utakmica u Karlovcu bila bi dobar predložak za neki dobar akcijski film s elementima horora. Pratiti utakmicu putem portala svaki novinar mora imati i vještine vidovitosti. Na portalu su vidljivi sastavi, minute, strijelci i još neki tehnički podaci, ali sama igra je potpuno ne vidljiva, tu sada dolazi u pitanje količina mašte novinara.
Naravno, problem je ponekad i zblesiranost operatera koji ubacuje podatke, tako da niti ta statistika nekada nije pouzdana.
Sinoć, prateći utakmicu između RK Karlovca i MRK Umaga na trenutak sam pomislio da se radi o sabotaži operatera. Naime, od '37 - '44 minute rezultat se nije mijenjao. U '37 zadnji je zabio Matanović. Nekoliko sam puta radio refeshali ništa. Tada mi izbacuje '44 minuta kada se rezultat mijenja. Gol zabija Ravnić. OK, pomislio sam, netko je zaspao. Sedam minuta da niti jedna ekipa ne zabije gol, malo čudno.
Nakon toga Umažani zabijaju ('46 i '47 Matanović), pa novih osam minuta bez gola Umaga. Sada sam već bio siguran da nešto nije u redu. A tek posljednje tri minute ličile su na horor.
Kod 20 : 22 (Bošnjak dao posljednji gol u '56 minuti), igrala se '57 minuta, tada domaćin zabija i potom se rezultat ne mijenja do samoga kraja. Da bi sve bilo još dramatičnije, nakon što domaći igrač pred kraj susreta pogađa vratnicu na portalu je osvanuo (umjesto KRAJ), PREKID.
Bilo je to užasno gledati. Odmah sam se sjetio vrućeg terena u Karlovcu i nabrijanih gledatelja, ali i one stare poslovice: "ne možeš' se tuči protiv cijeloga sela". No sva sreća, bila je to samo pogrešno stisnuta tipka operatera.
Obično se kaže: "pobjedi se ne gleda u zube".
Povodom toga razgovarao sam s trenerom Umažana Borisom LIsicom i upitao ga što se to dešavalo sinoć u Karlovcu?
- "Što reći? Čudna i tvrda utakmica. Mi umjesto da u finiš uđemo s 4-5 golova prednosti, dovedemo se u situaciju da se na kraju "čupamo". Dva promašena sedmerca (Sever i Matanović), dva tri zicera koja se moraju zabiti. Oni sve zabiju i to je to. Naravno, tu je i lagani poguranac sudaca koji je neminovan u takvim situacijama. Problem drugog poluvremena je da Teo Stapar koji je imao virozu cijeli tjedan nije mogao igrati drugo poluvrijeme. A bez njega mi nismo ista ekipa. Ali bez obzira na sve. Unatoč činjenici da nemamo novaca mi se i dalje lavovski borimo i idemo naprijed".
Činjenica je da Lisica ima "kratku" klupu. Sedam-osam igrača nije dovoljno za dugo prvenstvo. A u koliko dođe do povrede ili bolesti tu već nastaje veliki problem.
Manje je poznato javnosti da i ženska i muška ekipa putuju na utakmicu na dan utakmice s dva kombija, a ponekad s jednim kombijem i jednim osobnim autom. Kod muških kombi obično vozi neko od igrača. Pa zamislite putovati u Đakovo ili Split, voziti po 6-7 sati, igrati utakmicu, a nakon toga ponovo voziti svoje suigrače natrag. Blago rečeno, pogibeljno.
Obično se na gostovanje ide s ponekim sendvičem ili se pojede pica, a tako je to dva puta mjesečno. Nije to sam u Umago. Tako žive (čitaj: PREŽIVLJAVAJU) svi klubovi.
Svi smo ponosni na uspjehe naših sportaša u gradu. Djevojke su igrale Europu. Ostavile odličan dojam. Nikako se ne mogu oteti dojmu da smo imali samo dvije - tri igračice (dužu klupu) da bi se djevojke i iz Mađarske vratile s pobjedom i otišle u četvrtfinale kupa. Istu boljku imaju i naši rukometaši. Odlazak Adama Seferovića ozbiljno je poremetio sustav igre Umaga. Očito je da Josipu Pundi treba više vremena za prilagodbu. Iako je bio prvi topnik Đakova to nam još nije do sada pokazao. Svijetla točka ekipe je Vlado Matanović, momak koji je došao iz Buzeta. Momak velikog srca i odličan igrač. Ali kada stane on, stala je cijela ekipa.
Tomislav Bošnjak igra toplo-hladno. Naučio nas je Bole da on rješava utakmice.Ove sezone, uz povremeni bljesak, to baš i ne čini. Nedostatak drugog krila pravi Lisici velike probleme. Mladi Buvinić je odličan materijal, ali dok još ojača i bude imao desetke utakmica u nogama na njega će se moći ozbiljnije računati kao i na talentiranog Horozovića.
Imaju Umažani talentiran podmladak, ali nedostaje ona međugeneracija (Arijan Beliga koji je povrijeđen), s toga na mjestu lijevog krila Lisica mora trošiti Petričevića i Ravnića koji nisu taj tip igrača. Pogotovo se ove sezone kod Petričevića uvukao neki strah od promašaja pa čim jednom ne uspije više niti ne pokušava. A da taj momak zna igrati rukomet pokazao je prošle sezone.
Pred Borisom Lisicom i njegovim igračima u subotu je teška utakmica. Dolazi odlična ekipa Varaždina koju su Umažani u 2. kolu pobijedili na domaćem parketu. Očito je da se žele revanširati.
Bitno je da Lisica sada kod svojih igrača stvori jedan mir neophodan da hladne i pametne glave uđu u tu utakmicu i daju sve od sebe, a onda dolazi stanka u kojoj će uprava kluba morati napraviti novu igračku ali i financijsku križaljku.
Pošto se svugdje na sva usta hvalimo da je Umag grad sporta i rukometa, vrijeme je da se malo podebljaju dotacije jedinim prvoligašima grada Umaga, a na upravama klubova je da pametno iskoriste novac, te da nas i sljedeće godine povedu i jedna i druga ekipa u Europu. Tada će ova tvrdnja dobiti na težini, a do tada vrijedi ona stara: "sirotinjo i Bogu si teška".
Franjo Sabo