Neki ljudi žive čudne, samo njima razumljive živote. Ne, ja ih ne osuđujem, nego ih ne razumijem, čak ih žalim. Žive ponekad tuđe živote, žive da bi napakostili, narugali se, izogovarali nekog, zaželjeli nekome nesreću, veselili se nečijem neuspjehu. Vjerujem da su u debeloj manjini. Nisam svetac, griješio sam, griješim i griješit ću. No svaku se večer, pred spavanje preispitam gdje sam to pogriješio, koga uvrijedio, da li sam nekome nešto rekao što možda nisam trebao, smio? Novim danom, se tim ljudima ispričam, i te greške više ne ponavljam.
U posljednje vrijeme dogodilo se toliko toga ružnog i tužnog, da se mislim što je to uopće život? Živimo, radimo, vladamo se, kao da ćemo zauvijek kročiti ovom zemljom, kao da je životna nit, uže debljine metra, koje nikad ne popušta.
Potresli su me jako odlasci s ovog svijeta, meni poznatih ljudi, i nekih prijatelja. Znam da ne bi voljeli da im posvećujem neka oproštajna pisma, to bi izgledalo kao da su sasvim otišli od mene, a ustvari nisu. Otišli su fizički, no njihova će djela, dobrota i duh ostati zauvijek sa mnom.
Nakon njihovih fizičkih odlazaka, osjećam se tužno, prazno, ružno. Te se pitam zašto? Zašto je u tako kratko vrijeme s ovog svijeta prerano otišlo toliko mnogo dobrih, meni poznatih i dragih ljudi.
Opet ću i noćas, leći s pitanjima, da li sam nekoga povrijedio, učinio mu nešto nažao? Opet ću razmišljati o životu. Što je i kakav je? Zašto krije toliko pitanja, a daje tako malo odgovora?
Ima tih zašto, jako velik broj, i na njih nemamo odgovore. Jedini je odgovor svima koji misle da je životna nit debljine metra, kako su u krivu. Životna nit je najtanja nit koja postoji. Tanja od vlasi, tanja od bilo čega. Ona jako lako i nepredvidivo puca. Stoga činimo si dobro, jer se nikad ne zna kad će i kome ta tanka nit zauvijek pući, a nju je nemoguće spojiti.
Adriano Šćulac
Izvor: OVDJE