Da svatko ima svoju cijenu već je stara i ofucana izreka. No kada smo mi sami u pitanju to nikada nećemo javno priznati. A oni koji za sebe tvrde da su nepotkupljivi očito je da im nikada nitko nije ponudio adekvatnu naknadu. S toga sam stajališta da nema među nama nepotkupljivih.
Poštenje, ta stara ofucana riječ izgubila je svako značenje. Što znači biti pošten? Raditi od jutra do sutra? Ne vidjeti ni sunca ni mjeseca? Raditi da bi iškolovao djecu koja ti to nikada neće zahvaliti? Ne zato što to ona ne bi učinila, nego zato što im je netko negdje rekao da je to roditeljska obaveza. Pa tko im je to rekao?
Rekao im je sistem. Isti taj sistem ih uči da moralne i ljudske vrijednosti postoje ali ih se ne moraš pridržavati nužno. Možeš a ne moraš. Kućni odgoj djece je samo obična floskula kojom se služimo kada su tuđa djeca u pitanju. Kada su naša djeca u pitanju mi zapravo ne vidimo dalje od roditeljske ljubavi koja se svela na: Gdje si do sada? Jesi napisao zadaću? Što ste učili u školi? Zašto si napravio ovo ili ono. Misliš li se ti više jednom opametiti? Itd, itd.
Zapravo gdje je tu ljubav? Naravno u nama. Ali koliko ju pokazujemo?
Još dok su djeca mala spremni smo se "žrtvovati". Tada smo i mi još mladi pa nam ne pada teško. Uključujemo se aktivno u njihove sportske aktivnosti. Odlazimo na sportska natjecanja, bodrimo ih, plješćemo im i za nespretnosti. kada malo porastu, oni više ne žele da mi dolazimo i gledamo njihove nastupe. Zašto? Zato što su primijetili da mi svoje bolesne neostvarene ambicije liječimo preko njih. Onda nastupa ono: vučeš se ko krava. Daj živni malo. Samo me sramotiš pred ljudima, itd.
S druge strane posao koji radimo pun je stresa. Pritisak na poslu. mala primanja. Svaki mjesec se plašimo kako izdržati i podmirivati obaveze. Djeca su sve veća, a i troškovi. Moramo se zaduživati kod banaka. A ONI su nas upravo tu čekali.
Dali su nam "povoljne" kredite. a mi naivci, kupovali smo kuće, nove stanove, automobile, odlazili na skijanja i ljetovanja. Obilazili rodbinu. Trajalo je to dok je trajalo.
Tada su čike iz banaka rekle dosta. Vrijeme je da platite svoje neznanje. A u pravu postoji tumačenje: "Neznanje te ne oslobađa odgovornosti".
Dani nam postaju sve teži, a noći sve duže. Znojimo se, preznojavamo. Djeca, koja su naučila da imaju sve najbolje vide da se nešto događa ali ne shvaćaju što. Na prvo roditeljsko NEMAM nastaje prvobitni šok, a onda teško razočaranje. Roditelj postaje luzer nesposobni. Odmah se nađe usporedba da onaj tata od onog Marka njemu kupuje sve, itd.
Očito je netko davno smislio pakleni plan. Prvo ti damo. Ti radiš za nas i stvaraš, a mi ti nakon svega sve to uzmemo. Kako? Po ZAKONU.
Slijede ovrhe, deložacije, traume. Jedni počinju da se alkoholiziraju, drugi drogiraju, treći pobolijevaju, a mnogi i umiru. Ti koji su sve to smislili dolaze na svoje. A narod? Što narod? Narod je već razjedinjen.
Jedni druge nazivaju uhljebima (misli se na one koji rade u državnim ili gradskim firmama). Privatnike se marginaliziralo ne dozvolivši im progres, već ih nerealnim porezima i davanjima lagano uništavalo uz neizbježnu medijsku hajku kako privatnici ne plaćaju svoje radnike. Do širenja mržnje između juga i sjevera, gdje se Dalmatince naziva lijenčinama, a Slavonce pijandurama. Od Istre se pravi "utočište za četnike i ustaše", itd.
Za to vrijeme dok se raja "časti" po društvenim mrežama "elite" uništavaju sve da bi se okoristile. Davno sam naučio da je svaka vijest, pa bila ona najbanalnija spin pokus za "glupe" mase.
Nedavno jedna vijest, kako se sprema prodaja voda, Podravke i Hep-a, plasirana je u medijima kao čisti spin. Opipava se bilo naroda, ali naroda boli ona stvar. Narodu je bitnije hoće li Zdravko Mamić ići u zatvor ili Dinamo pobijediti Rijeku.
Jednom sam napisao da narod od drveta ne vidi šumu. a isti taj narod jede zatrovanu hranu koju, pored silnih njiva u Slavoniji, uvozimo. Zašto uvozimo? Zato što mi volimo stranjsko, netko nam je tako rekao.
U koliko i pojedini novinar otkrije neku "zdravu" aferu s manipulacijom hrane, vrlo brzo o njemu izađe članak da mu je netko u porodici bio četnik ili ustaša, a možda i partizan, a taj isti novinar bude isprebijan ili "kupljen".
Hajka protiv crkve postala je sve više parodija. Nisam čovjek od crkve ali poštujem instituciju i svakom dajem na odabir. Niti je svaki svećenik pedofil, niti je svaka časna kurva.
U svom radijskom poslu radio sam jednu emisiju s bivšim ovisnicima iz zajednice Cenacolo. Ti dečki, van etera ispričali su mi grozne priče čime su se sve služili da bi došli do droge. Od krađa, posuđivanja novca od rodbine do vrlo uvjerljivog laganja roditeljima.Jedna rečenica mi se usjekla u pamćenje: "Natjeraju te pred zid i onda si spreman učiniti sve da bi došao do droge".
Ovo je i moj zaključak ovoga članka. Kada se razjedini narod, okrene jedne protiv drugih. Zaprijeti izbacivanjem na ulicu. Uskrati pravo na rad i opstanak obitelji. A sve za dobrobit i blagostanje šačice pojedinaca koji upravljaju ovim svijetom. Tada je jedini zaključak. Ovaj svijet je otišao k vragu. I koliko god mi bili obrazovani, ovo naši stari neobrazovani preci nisu dozvoljavali. A živjeti danas i ne misliti na sutra to je pomodarska izreka onih koji imaju sve i danas, a osigurali su se i za sutra, a nas će jednog po jednog kupovati za sitne pare preživljavanja, dok će za to vrijeme petorica umirati u neimaštini.
Samo je pitanje da li ćemo mi biti među ovom petoricom ili ...?
Franjo Sabo