S vlastima se može razgovarati jedino o tome hoće li radni tjedan biti trodnevni ili dvodnevni uz punu još i puno veću plaću neovisno da li u javnom sektoru ili kod privatnika.
Dakle 24 satni ili 16 satni !
Da je takav sustav malo "naglavačke" moguć pokazuje i to da Finska država sad isplaćuje svojim građanima 500 eura mjesečno, tako da im se nađe !
A EU sada štampa 200 milijardi eura mjesečno da pokrije rupe u sustavu kojeg je sama stvorila, iako je uvijek bila "Biblija" da se ne smije ići u štampanje novca jer bi se izazvalo inflaciju i rušenje sustava a sada ti isti koji su propagirali takvu "Bibliju" štampaju novac, baš da bi održali sustav !!!
Taj novac daju u strukture koje im osiguravaju vlast, policju, vojsku,... a u privedu samo toliko da čovijeka drži na površini tek toliko da se ne utopi i da im radi.
Jer vlastima vlast osigurava i to što čovjeka čine da radi 8-10 sati dnevno, 5 dana u tjednu, propagiraju sad tu "vjeru" da to tako mora biti opet pod prijetnjom da se sustav ne uruši, a sve da čovijek ne bi imao vremena za sebe, pa ni vremena za razmišljati o društvu i krivim potezima vlast, ni vremena buniti se i boriti za prava čovječanstva i planete.
Nekada su vlasti stvarale opću percepciju da robovi moraju postojati, jer inače bi se društvo urušilo. Svi su mislili da je to tako. Svi su živjeli s time sasvim normalno, ne uočavajući grešku.
Čovijek mora imati svoj život, slobodan, radišan, ali ne upregnut da rad izgubi svoj smisao i posluži samo održavanju ovakvog sustava.
200 milijardi eura mjesečno koliko EU sada štmapa a usmjerava u održavanje ovakvog sistema, podijeljeno sa 300 milona stanovnika EU, je zamalo pa 1000 eura mjesečno po svakom stanovniku koje se sada štampaju.
Pa onda može štampati još toliko i svakom mjesečno dati 1000 eura. Slično Finskoj.
Ako može štampati 200 milijardi može i 500 miljardi i održavati svima plaće za tro ili dvodnevni radni tjedan.
Pala bi nezaposlenost za četiri puta, a slobodno vrijeme čovijeka povećalo bi potrošnju koja bi se vraćala u sustav.
Da ostane u formi i profesonalan čovijek naravno mora raditi, ali tri dana je sasvim dovoljno. A u slobodno vrjieme mnogi bi se posvetili i radu koji vole a taj rad opet se vraća državi. Mnogi bi tada i volontirali i u mnogim poslovima tako olakšali društvu i državi njihove poslove i davanja.
Jadni konj upregnut teškim drvima, cjeli život provede tako, jedina sreća mu je večernji počinak, ne zna da je u stvari namjenjen da trči po livadi slobodno, da vuče svadbena kola, da trči alku
Ne znam da li zna da ga je vlast učinila iskorištavanim, potčinjenim, jadnim.
Nikad gazda, nikad rob !
Mićo Antolović