Nije da je baš često, ali ponekad se sjetim ljudi koji su na bilo koji način obilježili jedan dio mog života. Prošli kroz njega, što se ono kaže. Bili mi na bilo koji način zanimljivi i dragi. One ostale koje pamtim uglavnom kao negativce ili zločeste, zaboravim, ne opterećujem se njima. Vjerujem da je tako kod svakoga od nas, jer tko se to nekad ne zapita «ma gdje li je taj čovjek, tko zna što danas radi, gdje živi, je li uopće živ?»
Nedavno sam u Glasu Istre vidio da je u Puli preminuo profesor prezimena, Gudelj. Bez obzira što nismo živjeli daleko jedan od drugoga, nisam ga viđao. Ostao mi je u lijepom sjećanju, i više sam se puta kroz sve te godine pitao, gdje li je taj čovjek i tko zna što radi?. Dirnulo me to što sam saznao da ga više nema među nama, da je taj dobar čovjek zauvijek otišao. Sjećam se jednom, pred nekih desetak godina sreo sam ga slučajno u Puli. Bio sam u društvu prijatelja iz Labina. Prepoznao sam profesora Gudelja, koji je također u svom društvu, sjedio u bariću kraj pulske tržnice i nešto pijuckao. Prišao sam stolu, ispričao se njemu i društvu, te ga upitao «profesore, vi ste mi znate nekad davno predavali hrvatski jezik, da li me se sjećate, ja sam znate….». Nisam izgovorio misao do kraja, a on kao iz topa »Da, ti si Šćulac iz Labina». Malo je reći da sam ostao šokiran. Toliko je godina prošlo, bio sam dječarac, kroz njegov je radni vijek «prodefiliralo» na tisuće učenika, i on me se sjetio od prve. Ostao mi je u dobrom i lijepom sjećanju. Od onda bi se tu i tamo znao vraćati u mislima na tu epizodu.
Sjećati se njegovih ispitivanja. Uvijek su bila originalna. Znao bi nas pitati da li ćemo odgovarati sjedeći ili ćemo ustati. Ako bi to činili stojeći, dobivali bi po ocjenu više, znao je reći «odgovori su ti za trojku, ali dajem četvorku za zalaganje, ipak si ustao». Ponekad bi ga zadirkivali, pogotovu ženski dio učionice, kako ima lijepo ispeglanu košulju. Naime profesor je bio samac, pa nije bio baš nešto ispeglan, a ispod bijele košulje znao je nositi onu mornarsku, na pruge majicu. Nije to baš «modno» nešto izgledalo, ali bilo je originalno kao i sav on. Jedne su prilike Hajduk i Partizan igrali u kupu Jugoslavije, a mi baš za peh imali popodnevna predavanja. Netko je nabavio tranzistor pa smo mi muški iz razreda napustili sat, kako bi u šumarku kraj škole slušali prijenos utakmice. U poluvremenu, sjećam se, polako sam se prikrao učionici koja se nalazila u prizemlju da bi vidio što ostatak razreda radi. Iznenadio sam se kad sam kroz prozor vidio da sve učenice ili čavrljaju ili nešto pišu.
Profesor Gudelj držao je na stolu noge i tranzistor i slušao također prijenos utakmice. Ipak nam nije dao neopravdan sat, valjda zahvaljujući tome što je Hajduk pobijedio, a on je bio okorjeli hajdukovac. Bio je to čovjek koga se ponekad sjetim. Dobra, zanimljiva, pozitivna osoba. Ima takvih ljudi zasigurno puno u našim životima. S kojima smo bili u školi, na radnim mjestima proveli djetinjstvo…a onda nam se putevi životni raziđu, pa se pitamo gdje li su ti ljudi i tko zna što rade? Dobro je što danas postoje sve te društvene mreže, pa i putem njih možemo opet «naletjeti» na neke ljude koje godinama, niti smo vidjeli niti o njima išta čuli. Naravno one, do kojih nam je na bilo koji način stalo. Ima i onih koje smo skroz zaboravili ili ih se nerado sjećamo. Kad sam već kod profesora i školskih dana, još mi je jedna profesorica ostala u jako lijepom sjećanju. Radmila Radivojević, predavala je meni najomraženiji predmet, matematiku. Znala je to i ona. Kad bi odgovarao, bilo je to možda za jadnu dvojku, no redovito bi ona dizala na više. Kad smo završavali sa školovanjem, sjećam se njenih riječi «Adriano ako ikada kreneš na fakultet neka to bude neki gdje nema matematike, znaš nikad od tebe ekonomista». Nisam to naravno ni postao, ali ostala je ta divna profesorica meni zauvijek u lijepom sjećanju.
Naravno ne stoga što mi je «poklanjala» ocjene, nego što je bila uvijek mirna i staložena, nikad ljuta i svi smo je voljeli. Nadam se da još uvijek negdje uživa penzionerske dane. Eto samo dva primjera ljudi koji su mi ostali u lijepom i dragom sjećanju. Naravno da ima takvih još. Sjetim ih se ponekad i mislim kako bi ih bilo lijepo sresti. Vjerujem da je tako kod svakoga od nas. Pogotovu u današnja vremena kada smo se «otuđili» svi nekamo jurimo i žurimo, a da ustvari i ne znamo kamo. Ima i puno manje pozitivnih među nama, sve je nešto nervozno i nadrkano. Profesora Gudelja nažalost više nema, profesorica Radivojević ne znam gdje je. Oboje su dio lijepih sjećanja i trenutaka iz đačkih dana. Bila su to neka ljepša vremena. Vraćajte se i vi na njih. Vrijedno je. Zaboravimo barem na trenutak na današnje probleme, zloću i zlobu, kojih na žalost ima sve više.
Adriano Šćulac
Izvor: OVDJE