Veli mi susjeda, koja je čitav život radeći u ugostiteljstvu, pošteno i časno zaradila mirovinu, da kad ode u posjet unuku obavezno pročita moju kolumnu. Iskreno priznaje da ne zna kompjuter uključiti, da joj je sve to čudno i da najradije pročita novine. «Znaš papir je ipak papir» zna reći i ja to razumijem. Volim što ona čita kolumne jer tako znam da broj čitatelja raste, pa sa sigurnošću mogu tvrditi i tvrdim da ih ima dvadesetak. No da se vratim susjedi koja je jedna od tih dvadesetak, pa će mi reći kako bi bilo dobro da u ovoj ne pišem o politici.
Nije mi lako poslušati njen savjet, pogotovu kad se na sve strane, piše i govori o Karamarku, Oreškoviću, Petrovu, onoj bivšoj časnoj sestri što je sad ministrica, Bernardica mislim da se zove, a tu su i Milanović, Brkić, oporba i vlast te mali milijun ostalih političara. Ipak ću joj ispuniti želju i ne napisati nadalje ni slova o politici. Dala mi je i ideju kako bi bilo kad bi se više pričalo i pisalo o nekadašnjim vremenima, kad se radilo, primalo za to plaću, kad su se ljudi više družili, kad su se veselili, pjevali i plesali. Ima susjeda potpuno pravo.
Danas komunikacije skoro pa i nema, ako i da, to svodi na «Dobar dan» ili pak «Kako si». Svi su u nekoj strci, na mobitelima, slabo se ili nikako izravno komunicira. Ljudi se fejsaju, «razgovaraju» virtualno, šalju sms poruke. Uglavnom se družino preko tehnike. Da je to tako, dokaz je što i moja punica iako je u osamdesetima čita s tog, kako kaže vražjega kompjutera. No što da činimo, takva su vremena i u rikverc se ne može. Treba prihvatiti sva ta tehnička pomagala ili odmagala i živjeti u sadašnjosti.
Što da radimo kad nam je prvo televizor zeznuo stvar. Dokle se oni nisu počeli pojavljivati, ljudi su se navečer družili uz priču, pokoju čašu vina, zezanciju i smijeh. U ona se vremena naravno rađalo i više djece. Pojavljivanjem televizora, večeri su se počele provoditi uz gledanje filmova, serija, dnevnika i čega već ne, dokle narod nije san svladao, pa je normalno natalitet počeo padati. Znači već su prvi televizori zeznuli stvar, pa se više spavalo a manje ljubovalo. Onda se pojavio i telefon, pa se nije trebalo odlaziti jedan drugome, da bi se nešto dogovorili, nego nazoveš i eto ti i tu razloga da se ne družiš.
Danas je pogotovu sve otišlo k vragu, Pojavio se skajp pa pričaš i gledaš se. To mojoj susjedi nikako nije jasno. Priča mi da je neki dan skoro sat vremena razgovarala sa sinom koji preko trideset godina živi u Australiji, gledala ga, pa me pita kako je to moguće. Što da joj odgovorim, nego rekoh da je eto to tako i da tehnika čuda stvara. Kad ona to kaže, mislim si kako ipak i nekada sve funkcioniralo, bez obzira što nije bilo svih tih silnih pomagala. Proizvodilo se čak više nego danas, umjesto skajpa ljudi su si pisali pisma, slali razglednice, pa s nestrpljenjem očekivali odgovore.
Pogledavali bi svoje poštanske sandučiće, ako ih je naravno bilo, ako ne, s nestrpljenjem očekivali poštara. Danas kad pogledaš u sandučić možeš pronaći ili reklamni letak ili račun za vodu, struju, telefon i sto ostalih čuda. Kada te pak traži poštar, znaj da si nešto zabrljao, pa moraš potpisati da si primio poziv za sud, ili da će ti se dogoditi kakav ovrha, uglavnom ništa dobroga. Naravno da nije bilo ni toliko automobila kao danas, pa su se ljudi više kretali, nisu im trebali fitnes centri, nisu im trebale dijete, nego se dobra linija i kondicija održavala tako što su kilometrima pješačili na posao i s posla.
No, nije loše ni ovako. Praktičnije je nego nekad. Jedino mi nekako nije jasno kako je to moguće da manje pričamo a više se svađamo, zar ne bi trebalo biti obrnuto? Bilo kako bilo, svako vrijeme nosi svoje. Treba se time pomiriti, tako barem veli moja susjeda i nema ništa protiv današnje tehnike. Ipak kaže da bi voljela kad bi berem jedan tjedan u godini ljudi živjeli kao nekad. Mislim si, kako to ne bi bila loša ideja. Zamislite da na tjedan dan ugasimo mobitele, iskopčamo telefone, ne gledamo televiziju, ugasimo kompjutore, ostavimo automobile na parkiralištu ili u garaži. Družimo se, odlazimo pješke na posao, a navečer odemo jedni drugima, pričamo do kasno u noć, igramo karte ili se jednostavno družimo. Naravno da je to utopija, nemoguće provesti, jer koliki bi na to pristali? O povijesti je lijepo samo pričati, ali živjeti treba u današnjosti. Realnost je ipak najpravedniji pojam. Moram završiti, idem se dopisivati s mojim fejs prijateljima. Ostajte mi dobro. I eto, nisam pisao o plitici.
Adriano Šćulac
Izvor: OVDJE