Oduvijek sam mrzio one stare nadrkane tipove koji su mrzili sve oko sebe i tražili dlaku u jajetu svima i svakome. Pomalo me strah da i sam postajem takav. Danas sam izašao malo na naš Lungo Mare da bacim pogled na zbivanja, pošto je to postalo najfrekventnije mjesto u gradu. Tako je to iz više razloga. Prošećeš dva puta od grada do Adriatica to je cca 4 km. Uz put samo jedna birtija što znači: živiš zdravo i ne moraš potrošiti niti lipe. U ova teška i recesijska vremena idealno.
Sjedeći tako na klupi ( ja nisam baš od onih šetača), počeo sam sam sebi gunđati u bradu da jebeš ovu zimu, nema više laganih majica bez onih odvratnih grudnjaka, nose se hlače i debele jakne. Svi su ubundani ko kamikaze. Tu i tamo pojavi se pokoja dobra guza na rolama, al' jebeš ga, dok ja promijenim naočale i uzmem one za daljinu, koke su već odmakle predaleko. Ma nosio bih ja sa sobom moj dvogled, ali brate prevelik je. Pravi Ruski, od pol metra. Možeš s njim baviti se astrologijom. Kako njega da nosam, a da ne budem promijećen dok gledam.
Taj dvogled za mene ima neprocjenjivu sentimentalnu vrijednost. Početkom devedesetih kupio sam ga od jedne Ruske studentice za deset pašteta. Eeee, koja su to bila vremena. Nagledao sam se ja kroz njega razno-raznih dogodovština. „Usnimio“ je on mnoge susjede kako se bezbrižno sunčaju na svojim balkonima. Strankinje koje se praše po palubama jedrilica i jahti. Sebične ribolovce koji ne bi otkrili poziciju niti da ih Gestapo muči. Ali jedan događaj ostao mi je u sjećanju.
Bilo je rano proljeće prije nekoliko godina. Toga dana, kao i obično, nalazio sam se u ribolovu. Odabrao sam novu poziciju koju mi je otkrio moj poznanik Veljko tek nakon petog pelinkovca. –„Ovu poziciju znam samo ja i sada ti. To ti je strašna pozicija, ribe ko u priči. Dolje je neka olupina, neki stari brod koji je prevozio žito za Trst. Potonuo je prije sto godina“. Veljko je bio uvjerljiv. Kada bi ponestalo pelinkovca u čaši i njegov se monolog razvodnio i to je bio znak da naručim novi. Slušao sam ga sa puno pažnje. Ipak je Veljko, po njegovoj priči, bio vrhunski ribolovac. O njemu su mi pričali i ostali kolege ribolovci. Kažu bio je tajnovit i samozatajan. Sam bi odlazio u ribolov na 7-8 milja u staroj drvenoj barci sa Tomos 4 motorom i vračao bi se nakon dan-dva sa velikim količinama ribe. Veljko je bio vrstan majstor i još vrsniji proizvođač oružja, a sada mi se nekako nameće i teorija da mu niti eksploziv nije bio stran.
Rekoh toga dana sam lovio na Veljkovoj poziciji i učinak za par sati, dva mala glavoča kojima se osladio moj galeb Miško. Nakon što sam Veljku spomenuo cijelu familiju, odlučio sam promijeniti poziciju. Bacio sam pogled oko sebe da vidim pozicije drugih ribolovaca. Nigdje nikoga izuzev velike koncentracije njih dvadesetak na jednom mjestu. Bili su udaljeni od mene oko dvije milje. Odmah sam odlučio da im se priključim. Za vrijeme vožnje, uključio sam autopilota (zaglavio koljeno na kormilo) i za to vrijeme dvogledom pokušavao odgonetnuti koja se riba lovi.
Ploveći polagano prema grupi i šarajući pogledom kroz dvogled po barkama, odjednom sam primijetio na pramcu jedne barke kako leži i bezbrižno se sunča zanosna plavuša. Nisam mogao vjerovati. Rano proljeće, prvi razgolićen komad na moru. Sada mi je tek postalo jasno zašto su se svi okupili oko ove barke. Gledajući tako nisam niti primijetio koliko sam im blizu prišao. –„Draga ajd namjesti se malo bolje da te ovaj kreten bolje vidi. Ovako će potopiti i nas i sebe“. Približio sam im se opasno blizu.Tada sam tek vidio da je na barci i frajer. Malo mi je bilo neugodno, ali samo malo. Bacio sam sidro u njihovoj neposrednoj blizini. Naravno, ni tu nisam bio bolje sreće što se ribe tiće. Ali koga briga za ribu. Najveća riba toga dana već je viđena, bio je to POGLED KROZ DVOGLED.
Franjo Sabo