U subotu sam i ja bio dio velike skupine Frankovaca koji su prosvjedovali u Zagrebu. Priznajem, na taj skup baš i nisam planirao otići ali nakon što sam u petak u kasne sate obavio sve poslove zbog kojih sam došao u Zagreb odlučio sam ostati i u subotu. Bila je to dobra prilika da posjetim neku rodbinu kod kojih godinama nisam bio.
Butelja srednje kvalitetnog vina i buket cvijeća ipak su jeftiniji od večere i noćenja u hotelu. Pa oni meni isto to donesu svake godine kada dolaze kod mene na godišnji, samo s razlikom što oni ostanu po deset dana.
Večera, ugodno ćakulanje i rani odlazak na spavanje. Iz iskustva znam da nakon sat vremena ćakule kreće ogovaranje ostatka rodbine, a u tu rabotu se baš i nisam htio upuštati. Na kraju će ispasti da sam , ono što moja rođaka, poznata alapača kaže, ja to rekao.
Ujutro, već nakon devet, spustio sam se u grad da dočekam neke prijatelje koji su autobusom stigli u Zagreb na prosvjede.
O prosvjedima što reći. Tužna priča svakoga od nas koja se razlikuje samo u detaljima. Detalji ne malo veseli. Upoznao sam čovjeka iz Daruvara koji je ostao bez žene. Jadnicu je pojeo rak. Pomislih, pojeo je nju kredit, sekiracija, muka.
Gledam ljude oko sebe i mislim si. Koliko će nas ostati živih nakon što uspiju vratiti kredit. Pretpostavljam, malo.
Kući sam se vratio potpuno bez glasa. Nije to zbog prosvjeda. To je zbog pjesme. Na povratku, (prijatelj koji je odlučio vratiti se zajedno sa mnom autom) i ja, pjevali smo bez prestanka. Nekako, bilo nam je lakše. Sada smo vidjeli i osjetili da nismo sami. Da nas ima, da smo ujedinjeni u naumu da idemo do kraja. Da se borimo i izborimo.
Jutros rani telefonski poziv. – „Molim vas dođite hitno u banku ovih dana, a najbolje bi bilo ako možete još danas“. Bila je to moja osobna bankarica.
Odmah sam odjurio u banku da čujem novosti. Potajno sam se ponadao da mi nude neku nagodbu, neko rješenje s obzirom da sam ih pozvao na to prije nekog vremena.
-„Imam za vas dvije loše vijesti. Prva je da smo vam minus po tekućem računu upolovili. Više nije 30.000 Kn, sada je 15.000 Kn, a razliku morate platiti u roku 15 dana. Druga loša vijest je da morate odmah podmiriti zaostale dvije rate kredita, u protivnom biti će pokrenut sudski postupak te naplata hipoteke koju ste založili“.
Gledao sam ju s nevjericom. Oko 15.000 Kn su mi te tri rate kredita (po novom, njihovom). A sada to moram dati za minus. Odmah mi je palo na pamet da je sve to smišljena lopovska igra.
-„Oprostite kako mi možete leći na hipoteku, pa moja kuća vrijedi 20 x više od moga duga“.
-„ Ne budite naivni. Bolje ste trebali čitati ugovor. Možemo sve. Ljudi su i za manji dug ostajali bez svega i što ste mislili postići odlaskom na onaj sramni prosvjed u Zagrebu. Time ste si samo zagorčali život“.
Tada sam pukao. Nisu me isprovocirale njene prijetnje, isprovocirao me način na koji je to rekla i njen pogled pun prezira. Kako ona zna da sam bio na prosvijedu? Niti sam se hvalio, niti skrivao.
Nisam izdržao. –„ Slušaj ti balavice. Prenesi ovo svojim šefovima. Oduzimanje moje imovine ja sigurno neću preživjeti, ali niti mnogi od vas, u to budite sigurni“.
Na izlasku sam tako zalupio vratima da je skočio i zaštitar. –„A što ti hoćeš“? Krenuo sam prema njemu. Podigao je ruku, kao da mi je htio reći: „ Peace Brother i ja sam u istom sranju“. – „Oprosti“, rekoh mu.
– „Oprosti ti“, reče on meni.
Tomislav Južni