PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: NIKADA NIJE BILO DA NEKAKO NIJE BILO

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2016-07-07 12:04:27

Svaki moj pokušaj da ispričam neku zgodu ili nezgodu iz „davne prošlosti“ kod moje obitelji izaziva „žučni napad“. Sami moj početak, „dali sam vam   pričao kada ......“, a joj, počinju prevrtati očima, pa zar opet, nije moguće, neće valjda. Pa nije vrag da sam im ispričao sve „svoje priče“. Žučne rasprave, s mojom djecom, nisu baš česte. Oni će reći: „s njim se ne može raspravljati , on je uvijek najpametniji , on je uvijek u pravo“. Naravno, to mi daje pozicije roditelja. Neka oni „pametuju“ kada budu imali svoju djecu.

U posljednje vrijeme često se postavlja pitanje o današnjim „mogućnostima“ i perspektivi mladih, njihovoj budućnosti. Muke su to velike. Riknuo komp , zblesirao se ajfon , igrice zaštekale . Ma, imaju oni svojih muka, nije da nemaju. Imali smo i mi svojih muka: pao lanac na biciklu, nestalo struje 5 dana, 15 dana nema goriva, voziš par- nepar , za kredit ti treba 7 jamaca (žiranta) i „rođo“ u banci, bonovi za benzin. A joj, ne mogu se sjetiti svih muka kroz koje sam prolazio. Najteže mi je bilo čekati u kilometarskoj koloni na benzin, nekoliko mi se puta desilo da sam bio nadomak benzinske, a prije toga sam „pomicao“ auto gurajući ga, u koloni,   od 5 km, da bi „šef benzinske“ objavio: „ljudi nema više goriva dok ne dođe nova cisterna, idite kućama“. Idi ti kući, u autu nemam ni kapi goriva, dovezao sam se na „benzinskim parama“. Naravno, „prijatelji“ onih koji rade na benzinskoj, išli su preko reda, „hitni slučajevi“   također.

Znao sam, moram se reorganizirati , moram stvoriti „hitni slučaj“. Pokušao sam s fintom „loše mi je, nije mi dobro“, ali ta finta je već bila davno otrcana. Razmišljajući kako „napraviti prijevaru“, supruga me prekine u razmišljaju. - „Znaš, mislim da ću roditi tjedan dana ranije“. Molim, kako roditi? Da to je to, odmah sam joj rekao da se spremi. Bila je začuđena, rekao sam joj da ću joj sve objasniti u autu. Moja supruga nikada nije bila za „spletke“, ali bože moj, benzin je benzin. U početku se protivila, ali imao sam argumente. - „Što ako je uhvate trudovi, a ja nemam goriva u autu pa te ja moram poroditi na zadnjem sjedištu“?

Bio sam uvjerljiv, pristala je. Vozeći do najbliže benzinske koja ima goriva, vježbali smo „duboko disanje“, pokoji „krik“ i sve glasove koje žena ispušta pri porodu. Bila je dobra, uvjerljiva: Dojurio sam na benzinsku, izletio iz auta, „ljudi, žena mi se porađa , molim vas pustite me preko reda“. Ma moš mislit. Uvijek se nađe neki „nevjerni Toma“. -„Lega odjebi , to je stara finta“. Sva sreća, tu se našao neki stariji gospodin koji je pogledao u auto. Kada je vidio moju suprugu, bila je sva u znoju (posipao sam je vodom netom prije dolaska), kako jauče, stenje . Više nije bilo frke (valjda je čovjek imao kćer ženinih godina), odmah sam dobio pun tank goriva. Ljudi su me požurivali da brzo odjurim u bolnicu. Obilazim putem vratio sam se kući. Žena je bila bijesna na mene. Još sam je nekoliko puta sam je „uspijevao nagovoriti na trudove“.

Bila je nedjelja, toga dana bio sam pozvan na „vojnu vježbu“. Zborno mjesto Vinkovci. Nikada nisam volio te vježbe. Obično bi starješine bili „rezervisti papci“ koji su bili kod kuće „papučari“ i jedva bi čekali vježbu da na nama „treniraju autoritet“. Vježba je počela uobičajeno, mi napadamo, oni se brane. Nisam volio „napadati“, nahodaš se i natrčiš . Volio sam se „braniti“, zalegneš i čekaš „neprijatelja“. Najgore kada „starješina“ naredi OSTAV . E, tada sve ponovo. Ja sam imao taktiku, predati se odmah “neprijatelju“. „Zarobljenika“ obično odvedu u neku od „strateški važnih kuća“ i tamo čekaš završetak vježbe u kojoj, uvijek „naši“ pobjeđuju. A dečki, „mrski neprijatelji“, iz tog kraja prave božanstvene čvarke, kobasice, kulene , mmmljac . Naravno, „zarobljenike“ muče delicijama da priznaju. Mene su morali „dugo mučiti“. Najmučniji dio vježbe je analiza u kojoj se „prozivaju kukavice“, redovito sam prozivan . Bilo me jako „sramota“, moš mislit. Za one čvarke, kobasice, kulen izdao bi i vlastitu mater, a ne „tajne napada“, o kojima, ruku na srce, nisam ništa niti znao.

Došavši kući toga dana, supruga mi je hladno rekla: -„Ajd presvuci se pa me odvezi u bolnicu, danas ću roditi“. Bio sam zbunjen. -„Kako roditi, zar ne možeš odgoditi“. Računao sam na još bar 2-3 rezervoara goriva. Krenuli smo u bolnicu. Goriva je bilo „na knap“, ili nije .....Putem mi se otkočio auspuh. Pošto sam ja „poznat“ kao vrhunski majstor, popravak je trajao više od sat vremena. Čuo sam ženu kako teško diše. Auspuh uspješno popravljen, jurim na benzinsku. Treba napuniti rezervoar. Izlijećem iz auta: „Ljudi, žena mi se porađa , molim vas pustite me preko reda“. Neki dečki su odmah napravili mjesta, ali ......., uvijek se nađe neki idiot. - „Lega, to tvoja žena rađa svaka dva tjedna? Znao sam ja odmah da si ti neki fulirant . Ajd odjebi malo i idi folirat nekog drugog ovdje na tu fintu više nećeš dobiti goriva“. Supruga je u autu stenjala, vikala na mene. „Legu“ sam pogledao molećivim pogledom, nije pomoglo. Procjenjivo sam situaciju, potući se ili ne? Velik je, što velik, golem. Ma da sam imao vremena potukao bi se ja, ili možda ne bi, vrag će ga znati. Podvijena repa napustio sam benzinsku. Supruga me psovala: -„znala sam ja, bla , bla , bla   ......., kada bude trebalo ...... bla bla“. Sretno sam stigao do bolnice. Suprugu su odvezli na kolicima, a ja sam krenuo u potragu za benzinom.

Auto je stao odmah oko 500 m od bolnice, nestalo je benzina, ali ništa zato. Upravo je tu i završavala kolona u kojoj se čekao red za benzin. Imam sreće, moram pogurivati auto „samo“ 5 km. Na red sam došao kasno u večer. Natočio sam „svojih“ 10 litara. Pored benzinske nalazila se telefonska govornica. Nazvao sam porodilište . Babica mi je rekla da sam dobio kćer Ninu . Bio sam presretan. Odmah sam na benzinskoj kupio dvije gajbe piva i počastio ljude koji su čekali na gorivo.

Dok sam primao čestitke čuo sam glas iza sebe: „dajte ljudi čovjeku da natoči pun rezervoar, pa treba imati goriva da ide u posjetu supruzi i kćeri“. Okrenuo sam se, bio je to onaj isti frajer koji me „protjerao“ s druge benzinske. Pogledao sam ga. „Lega hvala, ali budi sretan da mi se žurilo, inače??? U sebi sam pomislio, braco, dobro da nisam.

Sada se postavlja pitanje, koja je generacija   imala veće probleme?

Zaključak može biti samo jedan. NIKADA NIJE BILO DA NEKAKO NIJE BILO.

Franjo Sabo

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag
Travel Agency Atlas Rabac