Ovih dana supruga i ja „slavimo“ trideset godina braka. Trideset godina rada, znoja, odricanja. Zapravo mogu reći da je to brak iz ljubavi. Na dan svadbe kada sam zbrojio novac, darove i njen miraz, jedva da je pokrio troškove svadbe, s toga, mirne savjesti mogu reći da sam se oženio iz ljubavi i da me nikako ne mogu „označiti“ etiketom „sponzoruše“.
Ja sam se, svih tih godina bavio razno-raznim zanimanjima. Jedino nisam bio „makro“, što mi je uistinu danas žao, a nije da mi se nisu nudile. E sada će neki reći da je to nemoralno zanimanje, sramotno, jadno. Biti „makro“, to je u „slobodnom“ prijevodu „poslovođa“, organizator poslova npr. kao u slastičarnici. Neko umuti sladoled, a poslovođe dovede goste da ga degustiraju, naravno, poslovođi se pruža prilika da i on malo lizne toga sladoleda. Svi sretni, onaj koji je mutio, gost koji je degustirao i „poslovođa“ koji je liznuo i još k tomu naplatio.
Da se ne bi stekao dojam da ja pokušavam „legalizirati“ neka „zabranjena zanimanja“ koja su u našem društvu označena kao „nemoralna“ i „nepoštena“, sačuvaj Bože, to mi nikada nije bila namjera. Ipak smo mi svi veći vjernici od Pape , veći kršćani od Talijana, nijemaca, Francuza, Mađara. Tamo ima „kupleraja“ kao u priči, izbor šarolik, cijene za svačiji džep. Užas.
Radeći u turizmu imao sam prilike odvesti, puno grupa, naših sugrađana u inozemstvo. Pri samom odabiru destinacija birale su se jeftine, liberalne sredine, „diskrecija zajamčena“. O tome se nije pričalo, povratkom sa izleta, prve nedjelje pravac na misu, nekoliko „očenaša“ i „zdravo Marija“, grijesi bi bili oprani i „suša“ do idućeg izleta, iduće godine. Najveći cinizam bi se dogodio kada bi ti isti obavili sve molitve još u inozemstvu. Neka grijesi ostanu tamo gdje su i učinjeni.
Ovo je zapravo bio samo uvod što je za nas moralno, a što nemoralno.
Jutros sam pio kavicu na „našoj“ tržnici. Tržnica je najbolje mjesto za promatranje ljudi. Jedni kupuju, drugi prodaju, treći razgledaju. Ima tu svega, voća, povrća, sireva, meda itd., do razno raznih „hand macht“ proizvoda.
Moja susjeda Bara, porijeklom iz Zagorja također je dio prodajnog lanca prodavača domaćih proizvoda. Njen „štand“ je bogato opremljen, ima tu svega, voća, povrća, meda. Tabla iznad njene glave obavještava mušterije da Ona prodaje samo „domaće proizvode“. Iako smo susjedi nisam niti znao da se Bara i njena obitelj bave poljoprivrednom proizvodnjom. Bio sam zadivljen, uopće oduvijek sam se divio ljudima sa tržnice. Rano ustajanje u zoru, po kiši, hladnoći, buri. Prijepodne se treseš od hladnoće zimi, ili se znojiš ljeti na 40 st., nije to baš lako, dapače, ali naš narod bi rekao, od nečega se živjeti mora.
I tako dok sam ja „žalio“ susjedu Baru, ujedno sam se divio njenom skladnom tijelu, utegnutoj guzi, izraženom poprsju, pomislih, ne treba njoj teretana, dok to sve posadiš, okopaš, proizvedeš, prodaš, ma koja dijeta. „Zdrav duh u zdravom tijelu“. A njeno tijelo je izgledalo „jako zdravo“.
Moje razmišljanje o Barinim atributima, prekinuo je moj prijatelj, „lokalni kroničar“, koji je zapravo znao sve o događanjima u gradu. Kao da je znao o čemu sam razmišljao. „ Škicaš svoju susjedu Baru“? – Da,-rekoh mu. –Divim se ženi koja je u stanju sve to proizvesti, provesti vrijeme na tržnici pridavajući i k tome još tako dobro izgledati.
Prijatelj me samo pogledao i nasmijao se, -Vidi, ona to ne proizvodi, ona tu robu dobije na „dođem ti“ u trgovačkom centru. – Švalera se sa šefom trgovačkog centra. – Pola robe plati, pola šef otpiše. – Svi su sretni i zadovoljni.
U ovoj priči „Makroa“ nema. Moja susjeda Bara je „sam svoj šef“. Poduzetnica od glave do pete, ili barem do pola tijela. Kompenzacija je sveprisutna. Sretna je Bara, sretan je šef trgovačkog centra , sretne su mušterije koje kupuju „domaće proizvode“. Jedino sam nesretan ja, a ruku na srce, volio bih biti „poslovođa“ u ovoj priči.
Znam da mi supruga, nakon trideset godina braka, ne bi zamjerila. Ipak nije lako naći posao u mojim godinama.
Jedina dvojba ostaje, koja je granica između morala i nemorala.
Da li su „dame koje prodaju ljubav“, nemoralne?
Da li je susjeda Bara moralnija od njih?
Da li sam JA dovoljno moralan što zabadam nos, tamo gdje mu nije mjesto?
Ma jebeš moral, nego traži li tko „poslovođu“?
Franjo Sabo