Uđete li u Umagu u trgovinu bijele tehnike ljubazno će vas pozdraviti jedno poznato nogometno lice. Franko Božić. Čovjek kojeg možemo obilježiti kao nogometaša koji jednostavno ne stari, a i danas s 43 godine još juri loptu po terenu bolje od mnogih mladića kojima može biti otac.
Nogomet znaš ili ne znaš, rekao mi je jednom jedan naš poznati trener. Rijetki su oni koji su naučili igrati nogomet a da nisu imali u sebi barem mrvu talenta. Naravno, poslije je sve samo kvalitetan rad. A Franko je bio jedan od tih koji je od rođenja imao u sebi ono nešto. Za današnje pojmove Franko Božić je relativno kasno počeo igrati nogomet. Imao je 11-12 godina kada je došao na igralište tadašnjeg Astra Cementa (danas NK Moela), unatoč žestokom protivljenju majke koja ga je htjela spriječiti da se bavi tim „grubim“ sportom. No njegova želja da prati trend svojih prijatelja koji su mahom bili u rukometu ili nogometu, bila je veća. Prevagnuo je nogomet.
Božić je došao u ruke iskusnom treneru Đaniju Vojiću koji je odmah u njemu prepoznao momka koji ima ono nešto. Nakon Astra Cementa sljedeće sezone expressno seli u NK Umag, starijeg gradskog brata koji igra III HNL i tu već nakon tri godine igranja za kadete i juniore tadašnji trener žuto-plavih Marino Alessio jedva može dočekati da Božić napuni 16 godina da bi ga stavio u prvu momčad. -„Sjećam se kao danas. Bila je srijeda i ja sam pobjegao iz škole da bih u Bujama napravio specijalistički pregled za nastup u prvoj momčadi Umaga, a utakmica je bila već u subotu. Igrali smo u Opatiji. Bio sam u zapisniku utakmice. Nitko sretniji od mene. Nisam očekivao ulazak u igru, ali polovinom prvog poluvremena povrijedio se Marijan Bogdan (mlađi brat poznatog Hr reprezentativca Srećka Bogdana), odličan igrač. Alessio se okrenuo prema klupi i rekao mi: - „Franko spremi se, ulaziš“. Noge su mi se odsjekle. Igrao sam lijevoga beka. Opatija je imala na krilu jednog od najboljih svojih igrača. Od tada nisam izlazio iz prve momčadi. Subota je bila rezervirana za igranje u seniorima, a nedjelja za kadete ili juniore, već prema potrebi. NK Umag imao je velikih ambicija. U klub dolazi, početkom '90, Radojko Avramović za trenera. Legendarni vratar Rijeke i Arsenala. – „O kakav je to samo trener bio. Kod njega sam naučio najviše“. Reći će nam Božić
U ovih 30 godina igranja nogometa trenirala su ga mnoga poznata trenerska imena: Đani Vojić,Predrag Peulić,Marino Alessio,Milan Nilaš, Radojko Avramović,Ivanković, Zdenko Gospić(suigrač i trener),Zvonko Duspara,Boris Miletić, Stupar, Loris Titonel, Saračević, Bruno Pandža, Eduard Bosnić, Tonko Čikeš, Danijel Uzelac.....(nadam se da nisam nikoga zaboravio,ipak je to 30 godina igranja).
U svojoj nogometnoj karijeri osvojio je pet naslova prvaka. Dva s NK Moela, dva s NK Savudrija i jedan naslov s NK Umagom. Iako po vokaciji zadnji vezni, Franko je igrao po potrebi na mnogim pozicijama. Kao što i sam kaže. – „Nisam bio zadužen za zabijanje golova nego za asistiranje golgeterima, sjećam se da sam igrajući u NK Savudriji, zabio 30 golova“.
Gotovo da nema kluba u umaškom okruženju za koji Božić nije igrao: NK Astra Cement(pioniri),NK Umag (kadeti,juniori,seniori),NK Savudrija,polusezona NK Uma ( 1998. Kada su osvojili naslov sa Marinom Alessiom),povratak u NK Savudriju,NK Moela,NK Dinamo (Marija na Krasu) i na kraju opet NK Moela u kojoj još i danas igra.
Na pitanje koju utakmicu posebno pamti kao iz topa će reći: - „Onu protiv Crvene Zvezde. Bila je to utakmica koju ću pamtiti cijeloga života. Mi smo bili odlična ekipa, trener nam je bio Avramović. Nije bilo lako Zvezdi protiv nas“, kroz smijeh nam kaže Franko Božić. Na pitanje do kada još misli ganjati loptu po igralištu: - „Lopta je moj drugi život, ali mislim da mi je prošla sezona bila posljednja što se tiče aktivnog igranja, ali nikad se ne zna. Već tri godine radim s dečkima U-9 na NK Moeli. Ove godine planiram završiti i trenerski tečaj pa se do kraja posvetiti radu s onim najmlađim. Imam jednu jako darovitu generaciju mladih dečkića i tu zapravo vidim sebe. Želim im prenijeti svoje 30 godišnje iskustvo i jednoga dana s ponosom pratiti njihov razvoj“.
Nije lako bilo Franka Božića nagovoriti na ovaj intervju. Tih, miran i samozatajan u životu. Razigran na nogometnom terenu na kojem se očito najbolje osjeća. Njegove nogometne bravure pamte mnogi na Bujštini, a Franko Božić čovjek je za kojeg se mora naći posebno mjesto u nogometnoj monografiji Umaga i Bujštine. On je to zaslužio.
Franjo Sabo