Kao prvo velike pohvale za ovu inicijativu! Evo ne znam koliko će vama biti važno, ali meni jeste i to puno.
Željela bi pohvaliti i ujedno zahvaliti se grupici momaka, naših sugrađana koji su jedno prelijepom gestom uljepšali dane mome sinu Alanu.Alan je mladić od 20 godina, rođen je u Rijeci, 10.05.1996., nažalost pod teškim okolnostima i sa godinu dana postavljena je dijagnoza cerebralna paraliza. Od tada život nam se sastojao od vježbe, vježbe i samo vježbe, jer za tu dijagnozu nema drugog lijeka. Spletom okolnosti živjeli smo 10-tak godina u Italiji. Po povratku, Alan je teeneger koji iako je u invaldskim kolicima obožava sport, sve sportove, no nekako najviši na njegovoj listi su nogomet, rukomet i vaterpolo.
Ukratko, pošto niti jedan sport ne može trenirati, Alan se zadovoljava gledanjem i navijanjem. Kako nogomet prati prvenstveno na televiziji, pronašli smo naš ženski i muški rukometni klub i odlazili na njihove utakmice.Prošle godine međutim, pred kraj ljeta, pošto se Alan kupa na plaži prilagođenoj za invalide iza hotela Adriatic, počeo je sa zanimanjem pratiti igru tamošnjih dečki (ja ne znam da li su oni uopće klub ili igraju rekreativno i upoće im ne znam imena, samo nekolicini nadimke). Uglavnom ovo ljeto nije propustio niti jedan njihov trening iliti utakmicu i morali smo obavezno svaki dan oko 17 sati biti spremni u vodi jer igra počinje. Nisu bile važne niti vremenske prilike, niti dužina igre, niti temperatura vode. On je bio tamo i gledao svoje idole.
Za njegovo trud i napor dečki su ga međutim nagradili i na zajedničkom druženju i roštilju poklonili mu vaterpolsku kapicu.
Ovim putem bi im se voljela zahvaliti što su mome sinu uljepšali ljeto, što je i on bio dio ekipe i što su pokazali da i malom gestom možemo nekoga usrećiti i dati mu vjeru i nadu.
Zato hvala puno Zagiju, Mrkvi, Miji, Benčiću, Pipsu, Budi, Robiju, Patriku i svim ostalima kojima ne znam imena, Alan je presretan, a mamino srce puno. HVALA VAM DEČKI!
Mama - Sonja Mikulaš Gaborov