Danas me za vrijeme ručka pita moja kći, koja je btw. završila dva fakulteta, kakav sam ja bio učenik. Oštro sam pogledao suprugu da nije ona spremajući, omaškom izvadila moje svjedodžbe „na zračenje“. Na moj pogled samo je složila nevinu facu što je trebalo značiti „mala nije vidjela tvoje svedodžbe“.
U takvim neugodnim situacijama vrlo je važno ostati miran i staložen te po mogućnosti na pitanje odgovarati protupitanjem. „E da, baš sam te htio pitati kako se na engleskom zove ona pizdarija s kojom nas praše iz zraka“? Malo me čudno pogledala. „Nemam pojma sada ću pogledati“. Uzela je svoj mobać i bacila oko na google. „Chemtrails“. „Aha, znao sam da je u pitanju neki kemijski tramvaj“. „Tata nije Train, Trails“.
Objašnjavajući mi razliku između nekog kemijskog sranja i tramvaja zaboravila je na prvo pitanje. Ma dobro, nisam ja bio tako loš učenik da bih morao skrivati svoje svjedodžbe, ali u odnosu na svjedodžbe moje djece i moje supruge ne bi baš bilo poželjno da ih proučavaju u detalje. Kada bih mogao izdvojiti neke predmete poput: glazbeni, likovni, tjelesni, domaćinstvo, zemljopis (profesorica me obožavala), hrvatski jezik (profa je obožavao naše domaće kobase), kemija (profa je bio naš daljnji rođak). Da sam uspio nafatat još barem dva profesora moje svjedodžbe bi bile obješene na zidu dnevne sobe. Ovako zbog svih onih pederluka ostalih profesora stoje zaključane u sefu sa duplom šifrom. A bio sam perspektivan, nije da nisam, a i vidovit. Matematiku sam volio, šta volio, obožavao. Profesorica je bila mlada, zgodna, nogata i guzata. Jedva sam čekao dan kada je na rasporedu matematika, čak sam se upisao i na dodatne sate kako bi se uvalio u grupu koja će ići negdje u dalmaciju na neko natjecanje. Sve je bilo u redu dok me nije uhvatila kako do rezultata dolazim računajući na Digitron što mi je poklonio neki rođak koji je radio u Bujama u Digitronu. Imati Digitron u ona vremena bilo je hit. Rođaka nakon toga dugo nisam vidio, rekli su mi da je otišao raditi kao zidar na neki otok, mislim da se zvao Goli. Kada se Digitron pokvario i ja sam pao u nemilost profesorice, kobase (one dimljene) nije voljela, rođaka mi nije bila, a i u međuvremenu se udala i zatrudnila. Zamrzio sam matematiku. Tada je nastala lančana reakcija na ocjene i samo iz tog razloga moje svjedodžbe ne vise po kući.
Ovoj djeci danas je lagano pozavršavati fakultete. Njima ne trebaju rođaci profesori, niti mito sa suhim kobasama iako to nikada neće izaći iz mode. Njima je dovoljno da se uštekaju na google i znaju sve. Zapravo google zna sve a oni su samo prenosnici njegovog znanja. E da sam ja imao taj google gdje bi mi bio kraj. Na njemu možeš naći svašta. Eno i onaj moj rođak se oženio preko googla. Jest da se brzo i razveo pošto je odmah prve bračne noći ustanovio da mlada ima čunu među nogama ali jebeš ga mogao je i lošije proći, valjda.
Danas i ja svakodnevno koristim google. Jako ga volim. Evo baš jutros uguglam ime jednog našeg političara. Gospodin ......... ......... A google mi izbaci. „Ponovite pretragu, uz ovo ime i prezime nemoguće je titulirati Gospodin, upišite Shit“. Volim ga što je tako iskren. Ova današnja djeca mogu reći da žive u vremenima modernih tehnologija. Imaju pametne telefone, tablete, mini računala. Sve što im nije jasno odmah proguglaju. Ja sam morao pitati starije i temeljem toga kreirati svoje znanje. Nedavno sam poslom obišao jednu školu u kojoj sam imao prezentaciju za profesorice i profesore. Dobro, profesori se baš i nisu puno promijenili, ali profesorice jesu. Danas su to mlade, lijepe, sisate i guzate (baš kao ona moja iz matematike). Ostale moje profesorice bile su babci u klimaksu koje su jedva čekale da ujutro dođu u školu i već na ulazu odmah opale šamar nekom dripcu koji joj se našao na putu. A zbog nedostatka aktivnog seksualnog života, sva frustrirana što onaj njen više ne može, a ljubavnika nema pošto još nije našla nijednog očajnika koji bi ju pošteno opalio, zbog toga cijelom razredu podijeli jedinice. Ja sam bio uvijek sreće da i kada bi se večer prije poseksala taj dan nisam imao njen predmet na rasporedu.
Čitam kako je jedna profesorica u USA vozila 1.500 km za jednim svojim učenikom kako bi se poseksala s njim. Bilo je to njegovo prvo seksualno iskustvo. I ja imam slično iskustvo. Mene je jedna klimaksirana profesorica u trenutku kada ju je općila valunga ganjala šestarom po učioni, jedva sam izvukao živu glavu.
Bilo je to moje PRVO SEKSUALNO ISKUSTVO.
Franjo Sabo