Kada je riječ o ovisnosti odmah smo spremni decidirano odbaciti tu činjenicu da se to može dogoditi svima nama. Ne, to se događa nekim drugim ljudima. Nama? Ma, nema šanse.
Život ide dalje, a mi smo u uvjerenju kako smo imuni na pošasti ovisnosti. Tako sam i ja mislio sve do danas, a onda sam shvatio da sam ovisnik. I to ne bilo kakav ovisnik. Ovisnik koji je došao u stadij hitnog poduzimanja mjera suzbijanja. Možda i hospitalizacije. Posjeta onom doktoru što suzbija ovisničke navike, a neki ga zovu psihijatar.
A priča počinje ovako. Nakon nekoliko godina u meni se pobudila želja za kreativnošću, tako da sam konačno uzeo u red uređivanje svoga broda. Naravno, prvobitna nakana mi je bila da to prepustim majstorima, stručnjacima. Ali kako to obično biva, ili su svi zauzeti ili su sumnjive kvalitete pa mi je bilo nekako logično da ja preuzmem ulogu majstora.
Kada sam ovoj mojoj priopćio tu vijest samo je prevrnula očima što je trebao biti znak: -"Oooo jado moj, pa ti niti sijalicu ne znaš promijeniti, a uređivao bi brod."
Naravno, u deliriju kreativnosti nisam niti primijetio njeno prevrtanje očima. No s obzirom na to da je ona već više od 30 godina majstor u kući ja se baš i nisam trudio naučiti neke stvari, ali, pa vidio sam ja kako to rade pravi majstori, čisti mačji kašalj.A tu je i internet.
I tako, da ne duljim, krenulo je preuređivanje. Odlučio sam obnoviti samo vitalne stvari, ali kada sam počeo skidati neke dijelove, ostali su se počeli odvajati sami od sebe (neki milom, neki silom). I tako mic po mic ostala je samo gola školjka.
Ova moja je samo vrtjela glavom. Da mi nije bila od pomoći, ne mogu reći. Pošto ja u kući ne znam gdje što stoji, na svaki moj upit ona mi je iznosila alat, boje, dijelove. Malo mi je bilo čudno što ona u tom cijelom kaosu bez problema pronalazi: šrafcigere, špahtle, šarafe. Zna ona koja matica ide na koji šaraf, a i platna (podloška). Zna ona koji je nehrđajući šaraf, koja gedora je za koji šaraf. Ma čudo od žene. Zna sve.Već sam joj se počeo diviti i gledati ju očima ponosa. Došlo mi je da naglas (prolaznicima, koji su btw. u čudu gledali moje majstorske "podvige") povičem: -"Ljudi, ovo je moja žena. Žena majstor, žena zmaj."
No onda se sve polako odmotalo. Prije par dana načuo sam razgovor koji je moja žena vodila sa susjedom: -" Ma puštam ga neka radi. Ovako je zaokupljen cijeli dan pa nema kada da radi pizdarije. Jedino me malo nervira što se popne na brod i onda me zivka svakih pet minuta telefonom da mu nešto donesem, ali bolje i to nego da sam uzima. Pojma vam on nema o majstorluku ali ja, koliko toliko, nadgledam radove i kada vidim da počinje fušariti, onda ja uletim. Jučer sam mu zabranila da zašarafi i jedan šaraf a da ja nisam prisutna. Napravio je on otpor, a onda sam mu ja posakrivala sve odvijače pa me morao pozvati, htio ne htio."
To saznanje me dotuklo iz temelja. Ja fušer? Ja koji sam tolike godine gledao razno-razne majstore. Ja da pojma nemam? To joj nikako nisam mogao oprostiti.
Jučer je bila kulminacija. Trebao sam zašarafiti jedan komad na "najtvrđi" dio broda i kako nemam mali tanki borer, a šaraf je toliko mali da se niti ne vidi kada ga stavim između prstiju, odlučio sam mu malo put prokrčiti čekićem. Čisto ono, da malo uđe. Kada malo uđe, uđe sve. Poznata je to činjenica iz nekih drugih područja, gdje su neke gospođe znale reći: -"A je majstor, svaka mu čast."
Vodeći se tom mišlju počeo sam razmišljati da li je neka i za mene rekla da sam majstor, ali se baš i nisam mogao sjetiti, a tko bi se i nakon toliko godina sjetio tako nebitnih stvari. Mene su zvale, inženjeru, doktore, profesore.
I tako sam ja polako kvrcajući po šarafu čekićem pravio prolaz, kada se ova moja pojavila iza mene kao duh. -"Možda bi bilo bolje da ti donesem ekser? Tko još čekićem udara po šarafu, sigurno si to vidio na internetu?"
Naravno, prvo sam se uplašio od iznenadnog prepada. Onda sam se čekićem opizdio po palcu da mi se sve zacrnilo pred očima. Kada sam zajauknuo, ova moja kako došla, tako ošla, a moje tri susjede koje su kafenisale na terasi, samo su me u čudu gledale zašto ja skakućem u krug i držim palac u ustima.
Gledao sam u palac koji nikada više neće biti onako lijep i profinjen, onako klavirski. Sada izgleda kao da sviram bajs. Ovoj mojoj sam spomenuo cijelu familiju od stoljeća sedmog na ovamo. Ali tiho, da me ne čuje. Znam ja da je ona mene svih ovih godina braka polako preodgajala da sada jednostavno ne funkcioniram po pitanjima majstorluka, bez nje.
Ništa mi više ne preostaje nego da kao i svaki ovisnik potražim stručnu pomoć. Idem odmah nazvati moju drugaricu Tanju u sveučilište da me upiše na neki majstorski tečaj.
Jednom sam čitao na internetu kako svaki ovisnik mora na vrijeme zatražiti stručnu pomoć, a ja sam očito zaglibio duboko. Postao sam ovisan o ovoj mojoj, a to baš i nije dobro, nije u duhu moje mačo persone.
Jutros pijem kavu. Palac je zamotan i hladi ga neki ljekoviti sastojak koji mi je ona smiksala. Kaže, po receptu njene prabake. Nije da nešto ugodno miriše, ali godi, hladi.
Niti činjenica da neću više moći svirati klavir baš me i ne brine. Pa nisam ga svirao niti do sada. Više me brine činjenica da i danas moram zašarafiti isti onakav mali šaraf ali na drugu stranu broda. Kako? Palac više nije u funkciji. A tako smo se slagali on i ja i toliko puta mi je bio od pomoći. Sjećam se one večeri kod Mande kada ...., evo otišao ja na drugu temu.
Vrijeme je da završim ovu kolumnu. Već me zove ova moja da je alat spreman. Nešto si mislim da joj predložim, kada je tako pametna da ona stavi šaraf među svoje prste, a ja da čekićem malo kvrcnem. Čisto da malo uđe. Sada mi je jasno KAKO SAM POSTAO OVISNIK.
Franjo Sabo