Prije desetak dana Umažani su u Našicama pružili snažan otpor Našičanima. Bio je to uvod u još bolju igru koju su pružili prošle subote protiv Poreča te osvojili "zlatan" bod. Čini se da je konačno kod momaka Borisa Lisice popustio grč koji ih je pratio kroz Ligu za prvaka.
Veliko je to iskustvo za mlade Umaške igrače. No što bi bilo da je bilo, teško je sada znati. Povreda Severovića i "glupost" Matoševića značajno su oslabili Umaške redove tik pred početak natjecanja Lige za prvaka. Da su njih dvojica bila na raspolaganju zasigurno bi i konto bio bogatiji.
Sam pristup toj završnici bio je nespretan. Izjave u stilu "ovo nam nije trebalo", "ovim natjecanjem stječemo samo nova iskustva". Vješanje bijele zastave unaprijed nije primjereno. Već prva utakmica s PPD Zagreb i razlika u korist Zagreba od dvadeset golova prednosti dala je naslutiti da će Umažani vrlo teško uzeti bodove protiv bilo koga.
U igrače se uvukao nemir,a pomalo i osjećaj manje vrijednosti. Što je najlošije u svemu, ponekad je i pristup bio "lako ćemo", to se posebno manifestiralo u utakmici s Dubravom koja ni po čemu nije bila bolja od Umaga.
Stariji igrači u prvim kolima nisu uzimali odgovornost na sebe. Osjećao se grč u igri Umaga. Tek u Našicama igrači su progledali, shvatili su da to natjecanje nije "baba roga". Ruka se opustila. Počeli su igrati rukomet, a protiv Poreča to je kulminiralo.
Bošnjak, Sever, Ravnić, Petričević, Milinković, Stapar, Babić, Lovrić, Maros itd., igrači su to koji mogu igrati u svakom klubu I HMRL, a gdje je onda problem. Gledano s tribina Umažani nemaju onog pravog istinitog vođu na parketu. Produženu ruku Lisici. Igrača kojeg je u povijesti Umag uvijek imao (manje - više). Čovjeka koji će podviknuti, biti autoritet. Sjetimo se Severa,Hubaka, Rajića, Vujića,Saše Ilića, Ipše, Božića itd. To su bili "vođe" koji su imali karizmu, svoj glas u svlačionici. Mlađi igrači su u njih gledali s velikim poštovanjem. Činjenica je da su momci ove generacije "pre fini" da bi nosili taj teret na svojim plećima.
Trener Boris Lisica uhvatio se "vrućeg krumpira" i odradio dobar posao. Klub je dobro postavljen, bez nekih posebnih financijskih problema. Unutarnji ustroj dobro funkcionira. Imaju kvalitetan rad s mladima što je i vidljivo postavljanjem mladih igrača u prve sastave u Ligi za prvaka: Horozović, Sirotić, vratar Ravnić, Špelić, Ružić, Koler,Beliga (koji je na žalost povrijeđen) i ostali. No Umaški rukomet, kako ženski, tako i muški ima jedan veliki problem s kojim nikako da se uhvate u koštac uprave tih klubova, a to je trener vratara/ki.
Neshvatljivo je da klubovi koji bilježe povijesne rezultate prepuštaju slučaju taj važan segment pripreme. Poznato je da u svim utakmicama koje se pobjeđuju upravo vratari, koji imaju postotak obrana preko 33%, imaju ključne uloge.
Biti vratar u bilo kojem sportu i bazirati sve na talent prilično je neozbiljno. A još je manje ozbiljno očekivati od Lisice, Rajića, Vujića, Ipše, Sirotića i ostalih trenera mlađih kategorija da oni "obuče" vratare. Oni mogu savjetovati, ali nikako trenirati.
Gledamo li statistiku Lige za prvaka postotak obrana Umaških vratara niti na jednoj utakmici nije bio impozantan. Osporiti kvalitetu Tomislava Milinkovića, Borilovića ili Burića bilo bi nepošteno, isto se to odnosi i na žensku ekipu i vratarku Andreu Pavić. Ali, u takvim situacijama uvijek postoji ono ali. Obično se uvijek navodi nedostatak novca za angažman stručnjaka za vratare.
Naravno, to je jedan bitan razlog, ali ja bih prije rekao opravdanje. Uzmimo da se oba kluba dogovore oko zajedničkog angažmana trenera vratara. Podijele troškove. Pritisnu Grad argumentirano stavljajući u prvi plan one koji tek dolaze, a to su kadeti. U sljedećih nekoliko godina rada s dobrim trenerom vratara/ki imali bi dobar temelj za lijepu budućnost Umaškog rukometa koja je ove godine utabala put sljedećim generacijama.
Nekada nije toliko teško doći na vrh koliko je teško na njemu o(p)stati.