Umag je protekla dva tjedna bio istinski grad rukometa. Završnica prvenstva Hrvatske za djevojčice. Završnica Kadetskog prvenstva za muške. Final Four - završnica Hrvatskog Kupa za žene i muške.Pobjednici se znaju. Medalje su oko vrata.Puno je tu bilo veselja.
Gledajući utakmice mlađih kategorija Hrvatska ne mora strahovati za svoju rukometnu budućnost. Ipak je prevladao osjećaj da oni koji imaju materijalna sredstva, imaju i najkvalitetnije kadrove i najbolje rezultate (Podravka Vegeta i PPD Zagreb). Ali raduje i činjenica da i oni "siromašniji" ne zaostaju mnogo (RK Karlovac, RK Ivanić, RK Tvin, GRK Varaždin, RK Nexe, ŽRK Zamet). Pribrojimo li toj "eliti" i naše djevojke ŽRK Umaga, tada je uspjeh Umaških djevojaka još veći.
Organizacija Festivala rukometa u Umaga od strane HRS-a bila je besprijekorna. Kao što reče jedan kolega novinar " da je bolje ne bi valjalo".
U Umagu je bila cijela rukometna svita. Veliki broj trenera, sudaca, delegata. Bezbroj seminara, izlaganja, demonstracija.
Hrvatski mediji maksimalno su popratili cijeli događaj. Tražila se informacija više tako da je naš portal (na žalost izuzev kolege Gavrana) jedini bio prisutan sve dane i prontno izvještavao o svim zbivanjima, a ujedno smo bili servis svim ostalim kolegama drugih medija.
Nikako ne smijemo ne spomenuti osiguranje. Ljubazni, uljudni, sve prisutni, a ujedno nevidljivi.
Vaš novinar nazočio je mnogim sportski događajima. Imao prilike vidjeti bahatost, torturu, primitivizam pojedinih službi osiguranja. Ovi momci i djevojke (ne znam koja je tvrtka davala osiguranje)mogu i moraju služiti kao primjer kako se visoko profesionalno radi svoj posao.
Za kraj sam ostavio one koji su se najviše naradili, a to je služba održavanja Školske sportske dvorane.
Jedan događaj me se posebno dojmio. Pošto sam odlučio izvještaj s utakmice finala u subotu "podići" odmah na portal, ostao sam u dvorani među posljednjima. Slavlje prije toga bilo je veliko i veličanstveno. Netko je ispalio iz neke "puške" tisuće svijetlećih papirića. Bilo je to prekrasan trenutak. Naravno, po tim papirićima koji su "sletjeli" na pod poprilično se gazilo. Prvo što mi je toga trena palo na pamet je da će gospođe koje čiste biti presretne.
Nakon što su svi napustili dvoranu na "parket" je ušla i gospođa čistačica s usisivačem. Uzalud. Papirići su bili toliko ugaženi u tu gumenu podlogu da je ubrzo odustala i klečeći zajedno s Toresom (domar Vlatko Grubiša) strugala papirić po papirić, a nakon toga ručno su prali cijeli pod.
Sada će netko reći "pa dobro, to im je i posao". Točno, ali stav i način na koji su oni to prihvatili me oduševio. Strugali su to pjevušeći. Nimalo ljuti. Kao što reče Tores "kako da se ljutimo, pa ljudi slave, a sve su to naši prijatelji".
Što reći za kraj, malo ih je al' su vrijedni i ne samo to. Sve je odisalo čistoćom, a na svaku molbu ili upit bili su na usluzi svima uz neizbježan osmjeh.
Ovaj osvrt na Festival rukometa završit ću s jednom vrlo važnom karikom, a to je domar dvorane Vlatko Grubiša poznatiji kao Tores, a ja bih ga nazvao "Katica za sve".
Tores je bio naj traženija osoba. I kada nije bio u smjeni bio je u dvorani s foto aparatom oko vrata. Napravio je na stotine fotki, družio se s svima i bio je sve prisutan.
Jedna gesta ostavila me je bez riječi.Naime u subotu (u slobodno vrijeme) pojavio se s dva buketa crvenih ruža. Poklonio ih je dokapetanici Hrvatske reprezentacije Kristini Elez i Ivani Jelčić golmanici Lokomotive koja se opraštala od aktivnog igranja rukometa. Ništa neobično. To rade prijatelji, ali njegove riječi prilikom predaje buketa mene su ostavile bez riječi. " Ove ruže su za vas dame moje od ovih mojih prijatelja i mene, ma ne samo nas već od svih nas Umageža da vam ostanemo u lijepoj uspomeni i da nam uvijek budete drage gošće". Dame su pustile suzu, a i pisac ovih redaka obrisao je oči.
Na kraju mogu samo s ponosom reći, uz takve ljude u našem gradu biti će još ovakvi festivala. Oni nisu samo djelatnici dvorane oni su naši Ambasadori.