Pomalo mi se više penje na onu stvar kukanje kako nam mladost odlazi iz "Lijepe Naše". Kako nam sela izumiru i kako nas je sve manje u toj bajnoj "Lijepoj Našoj".
Slike autobusa koji svakodnevno napuštaju kolodvore. Uplakanih majki koje još dugo mašu za autobusima. Izjave pred kamerama reportera gladnih senzacionalizma. Tužna je to slika, reći će mnogi. Oni trezveniji će reći da je to realnost, a oni stariji (i mudriji) će reći da je tako oduvijek bilo.
I ja sam jedan od onih koji je popratio mnoge migracije. I tada je bilo suza kada bi parnjača ispustila paru i reskim zviždukom najavila polazak vlaka iz Vinkovaca za Ulm, Stuttgart, München, Berlin.
I tada je bilo suza, mahanja bijelim maramicama. Nije se toga puno promijenilo, samo su prijevozna sredstva postala komfornija, brža i jeftinija.
I tada je Švabo vapio za radnom snagom iz naših krajeva. I tada su naši očevi odlazili na rad u Njemačku. Sve je bilo isto kao i sada.
Mi djeca čekali smo Božić, Uskrs i Urlaub. Znali smo da će tada doći kući naši očevi. Donijeti nam slatke stranjske čokolade. Neki jeftini poklon. Usput će mami sprašiti novo dijete (ako se zalomi) i to je to.
Djed i baka bit će veseli. Vidjet će sina koji je uspio u stranjskom svijetu, a on će im pričati kako ga je njegov Ober (šef) pohvalio da je odličan radnik.
Na odlasku slika će biti ista. Opet će mame mahati bijelim maramicama. Mi djeca sretno bi mahala za vlakom u kojem tata ide zaraditi nove novce da bi nam kupio za sljedeće praznike čokoladu, onu finu stranjsku, Njemačku.
Djed i baka bi se vratili svojim obavezama i spočitavanju ostaloj djeci kojih je , hvala Bogu, bilo još barem pola tuceta, a koji se nisu odvažili otići u "bijeli svijet", trbuhom za kruhom.
Još dugo bi se prepričavalo kako je tata došao kući s Opel karavanom (dizel) i kako je skoro zaboravio (već nakon nekoliko mjeseci) materinji jezik, pa često ubaci i pokoju njemačku riječ.
Tate bi dolazile za praznike. Donosili bi skromne poklone. Slali novce za gradnju velike kuće. Treba biti što veća. Neka se zna da tata radi u dojčlandu. naravno, tu bi se ugrađivali i detalji koje je tata vidio po bauštelama, tako da gradnji nikada kraja.
Djed i baka bi u međuvremenu umrli. Tata nije došao na sprovod. Telefona nije bilo,a telegram je onaj glupi Švapski poštar zagubio ili bi pošiljatelj pogriješio adresu.
Taman kada je izgledalo da je kuća gotova, prvi susjed je napravio isto novu kuću, samo metar višu. E tu bi mama digla frku da ona neće da susjedina kuća bude viša od njene.
Godine su prolazile. Zidali su se "Dvori". Tata se već trebao konačno vratiti, ali djeca su porasla. Trebaju na fakultet. Košta to u velikim gradovima.
Tata je odlučio ostati još koju godinu. Samo da djeca završe škole i fakultete.
Na Dvorima se za vrijeme svakoga Urlauba nešto gradilo. Treba graditi. Puno je djece. Gdje će svi stati kada se požene i poudaju.
Završila djeca fakultete. Poženila se i poudavala. Tata napravio svadbe o kojima se još dugo pričalo. Ali mladenci ne bi da žive na selu. Oni hoće da žive u gradu.
Odlučio tata podići u Dojčlandu kredit. Kupiti djeci nešto u gradu. Na selu Dvori se prazne. Postaju sve veći.
Djeca kukaju kako je sve u gradu skupo pa dolaze vikendom na selo mami na ručak.
Skrpali su i oni po jedno, dva djeteta. Čisto neka se nađe. Onako, da dida kada dođe iz Dojčlanda može negdje gurnuti koji stoticu maraka.
Mama za to vrijeme živi sama u Dvorima. Obrađuje veliki vrt. Hrani čopor svinja. Puna su dvorišta kokoši.
Kaže neka: doći će djeca u nedjelju na ručak, treba im napuniti gepek auta. Skup je život u gradu.
Prolaze godine. Tata se umorio u Dojčlandu. Bliži se vrijeme da ode u penziju. Konačno kupio je i on (polovnog) repaša, Mercedes -dizel. Stao je na ćupriju i s ponosom gleda u svoje Dvore. Gleda u prazne Dvore u kojima je mama, koja u mnoge sobe već godinama nije ušla.
Zna on, u nedjelju će doći svi. I sinovi i kćeri, zetovi i snahe. Doći će i unuci koji mu ni ime ne znaju. Oni ga zovu Opa. Naći će se tu pokoja Marka za svakoga. Pitanje je samo tko će biti uvjerljiviji. Tko će mu se više umiliti.
Gleda ih tata za vrijeme ručka. Gleda i pred sobom vidi neke nepoznate ljude. Nepoznatu djecu. Gledaju i oni njega. Niti ga oni ne poznaju. Malo su ga vidjeli. Samo za blagdane.
Ostarjelo se. Mama i tata su "otišli". Ostali su prazni Dvori. Sinovi i kćeri nikako da se dogovore kako ih podijeliti. Sve se manje vide. Sve se manje druže, a Dvori propadaju. pomalo se ruše. Na kraju odluče ih prodati. Cijena nije bog zna šta, ali bolje i to nego da propadnu.
Stasala su i unuci. Pozavršavali i oni škole i fakultete. Žive s roditeljima koji su "morali" u penziju. Teško se živi, ali Bože moj. Neka samo djeca imaju. Prolaze godine. Vremena se mijenjaju. Potrebe djece su sve veće. Nitko se ne ženi. kažu: Kako se ženiti? Nema posla, a ovi matorci imaju male penzije. Nemoš' ni pošteni mobitel kupiti.
I onda su negdje pročitali da je onaj jedan otišao u Irsku. Drugi u Njemačku. Svi se hvale kako im je tamo odlično. Pročitavši to, za njima krenuli i ostali. Autobusi i avioni puni. Mame stoje i mašu maramicom za autobusom. Brišu suze, ali znaju. Vozi taj autobus svaki dan u oba smjera. Brzo će oni doći kući, a mama će im spremiti lonac sarme, filovane paprike. ispeći kolača za cijeli mjesec, a čula je da se uvode i avionske linije. Evo njih vikendom. Kući su oni za sat-dva.
Kako su to one isplanirale. Možda će djeca moći kupiti i mjesečni pokaz za avion.
Ovu kolumnu nisam napisao da bih nekoga povrijedio ili uvrijedio. Jednostavno, napisao sam ju iz potrebe da ukažem da su se migracije događale i ranije. Možda čak i u većem obimu nego danas. Samo što tada nije bilo društvenih mreža koje bi od svega radile senzaciju. Niti senzacionalističkih medija koji u nedostatku ozbiljne informacije narodu glupostima "mažu" pamet.
Jedan od onih koji je mlad otišao od kuće sam i ja. Imao sam nepunih šesnaest. Nisam otišao trbuhom za kruhom iz potrebe. Moja obitelj je bila dobrostojeća. Otišao sam samo zato što sebe nisam vidio u tom i takvom okruženju. Želio sam nešto novo. Nešto drugačije. To sam i pronašao.
Za razliku od "tate" od kojega sam počeo ovu priču (moja tata nije radio u Njemačkoj). Današnja djeca su pametnija. Oni odlaze familijarno (ili stvaraju obitelji tamo gdje žive). Oni neće raditi Dvore. Oni tamo rade, zarađuju. Oni putuju i uživaju u životu na jedan svoj način. S toga prestanimo kukati kako nam mladost odlazi, a sela odumiru. Tu priču slušam četrdeset godina, a sela su sve veća.
Današnja djeca, za razliku od mnogih, su shvatila da je dom tamo gdje si sretan, a kada im i tamo dojadi, bez emocija će reći ZBOGOM DOME SLATKI DOME i život potražiti negdje drugdje.
Franjo Sabo