Zlatno pravilo novinarstva je objektivno informirati javnost o određenom događanju.Biti nepristran, ali i zadržati pravo na svoje mišljenje i razmišljanje. Jutros me jedan telefonski poziv natjerao da se ponovo osvrnem na sinoćnju rukometnu utakmicu između MRK Umaga i RK Dubrave.
Moj sugovornik nije bio neugodan, dapače, samo si je uzeo pravo da mi objasni neke stvari koja ja očito ne razumijem (tako mi je rekao).
Izvještaje sa sportskih događanja pišem bez odgode. Što znači, pišem ono što vidim i donosim neki svoj sud i procjenu. Moji članci izlaze prontno sa zadnjim sučevim zviždukom. Lukaviji novinari to ne rade. Oni pričekaju da se slegnu emocije pa hladne glave sroče članak koji će zadovoljiti sve. Ja očito nisam niti lukav, niti hladne glave. Znam ponekad biti brutalno iskren, a to u današnje vrijeme nije dobro (reče mi moj jutrošnji sugovornik). Ovaj posao radim već skoro 20 godina. Za razliku od radija, danas mogu prepraviti napisano. Pobrisati dijelove koji se neće nekome svidjeti. Na radiju kada nešto kažeš to se više ne ispravlja. Ali i tu je razlika. Na radiju tko je čuo, čuo je. A u pisanom novinarstvu ostaje vječiti trag. I toga sam ja svjestan.
Nemalo puta sam pisao kritičke članke o pojedincima koji, po mom sudu loše obavljaju svoj posao za koji su jako dobro plaćeni. Nikada osobno. Moji mnogi izvještaji s utakmicu nisu "legli" nekim igračima, trenerima, upravama klubova. I toga sam svjestan. Ali ono što sam napisao, napisalo je srce, a ne razum. tako da stojim iza svake svoje napisane riječi. Onoga trenutka kada budem prisiljen mijenjati svoj način rada i pisati naručene članke, toga trenutka će ova knjiga biti zatvorena i nikada više otvorena. A to neću nikada napraviti zbog toga što to netko želi ili zbog toga što se nekome ne sviđa ono što pišem. Nego zato što sam ja procijenio da ja više nisam ja, nego da postajem nečija marioneta i klaun.
Posljednjih 30 godina radim i borim se da mlade ljude animiram da kroz sport ili neke druge djelatnosti popune praznine u svom slobodnom vremenu. Kako godine prolaze tako se mijenja i pristup mladima. Prije 25 godina cilj nam je bio skloniti mlade s ulice pa smo im u ruke gurnuli kompjutere, mobitele i razno, razne igrice i utjerali u kuće i stanove. Sada je naš cilj "istjerati" ih van, ali ne ponovo na ulicu. Cilj nam je angažirati i zainteresirati ih da se bave sportom. Da razvijaju svoj duh i tijelo. Jednostavno da se kontrolirano kvalitetno druže. I u tome i donekle uspijevamo. Prvenstveno, mi koji obnašamo neke poslove i izloženi smo sudu javnosti moramo u tome uz roditelje te iste djece, ustrajati.
Djeca idu linijom manjeg otpora, a na nama je da im ukažemo što im donosi sport, a na njima da oaberu.
Pogled na tribine sinoćnje rukometne utakmice Umag - Dubrava na kojoj je bilo dvjestotinjak posjetitelja bio je prekrasan Puno mladih. Prijatelja igrača, članice odbojkaškog kluba Melia Hotels Umag, članice ŽRK Umag, odbojkaši MOK Umag, nogometaša, gimnastičara, roditelja i prijatelja igrača. Jedna predivna slika. Svi su oni došli podržati svoje mlade sportske prijatelje. A isti ti mladići odigrali su jednu od najljepših prvenstvenih rukometnih utakmica koje je vaš novinar vidio, a broje se na stotine ili tisuće, nebitno.
Utakmica puna kombinatorike, ideja, proigravanja, prekrasnih golova. Utakmica čiju bi snimku trebao prikazati svaki trener svojim igračima, kako se bori i igra za boje svoga kluba. A na parketu su bila djeca (neka mi oproste što ih nazivam djecom). Golobradi momci koji još nisu niti upotrijebili britvicu za brijanje, A izgledali su tako gordo, odraslo, zrelo. Neki su tek postali punoljetni, a neki još i ne.
Izuzmemo li vratara Tomislava Milinkovića, prosjek godina (debelo) ispod 20.
U jučerašnjoj najavi utakmice poželio sam da Lisica da priliku upravo njima, momcima koje smo "mi" sklonili ispred kompjutera i doveli u dvoranu. Momcima koji čekaju svoju priliku da pokažu zašto se već godinama znoje, rade i vrijedno treniraju. Momcima koji su na parketu svakoga dana po nekoliko sati, dok se neki iz njihovih generacija provode po kafićima i druže na neki drugi način.
Lisica je upravo to i napravio. Na teren je od prve minute poslao mlade igrače. Momke koji su u potpunosti nadigrali moćnu Dubravu, prvaka Premier lige i treću po snazi i kvaliteti ekipu u Hrvatskoj. Nadigrali su i zbunili Dubravu čiji su igrači u čudu gledali koji su sada ovo klinci. A mladi Umažani, uz sve sitne greške koje su činili na terenu, držali su utakmicu pod kontrolom. Svi u dvorani bili su ponosni na njih. Bili su spremni na bilo koji krajnji rezultat. Na pobjedu, na poraz. Ništa nije moglo pomutiti ushićenje pristupa igre.
Lisica i Maros odlično su vodili utakmicu. Pravovremene rotacije. Točne i precizne uputu. Nakon greška pozivali bi pojedince i na "ploči" bi im pokazivali gdje se griješilo i što trebaju napraviti, a mladići na terenu su bili kao Spidermani. Sve je mirisalo na senzaciju, ali tako nisu mislili gospoda u crnom i njihov "šef" delegat za stolom.
Sve je počelo u '18 minuti kada je Umaški golman Dino Slavić zabio gol. Umažani su imali 12:10 i presjekli su jedan napad gostiju. Prilika je to da "pobjegnu" na +3, ali suci su dosudili nešto što nitko u dvorani nije shvatio pa ni trener Lisica koji je "pukao" na tu odluku sudaca prigovorivši im "Pa što mi to radite". U tom trenutku nastupa delegat utakmice Anto Josić, poznati "trener strogoće" na trenu, ali i dvorani. Delegat poznat po tome da voli kažnjavati "neposlušne".
Njegove riječi upućene umaškoj klupi -"Nemoj da ja ustajem, letićete svi van" iziritirale su dio gledatelja na tribinama, a kaznu je dobio pomoćnik Lisice Bruno Maros, a jedan gledatelj je bio udaljen iz dvorane. Od toga trenutka loše sudačke procjene pretvorile su se u sudačku lakrdiju. Svi oni koji su se bavili sportom ili ga prate, shvatili su da mladi igrači Umaga ovu utakmicu ne smiju pobijediti.
Bod koji je "uzela" Dubrava nije zaslužen, ali Dubravi svaka čast. Dečki su profesionalci. Odigrali su upravo onoliko dobro koliko im je trebalo. Neki iskusniji igrači ovu bi utakmicu, kada su tri minute do kraja domaćini imali četiri gola prednosti, mirno priveli kraju. Mladi Umaški rukometaši su sve ali najmanje iskusni. Koliko su željeli ovu pobjedu govori i činjenica da jedini seniorski reprezentativac Valentino Ravnić nije zabio penal 30 sekundi prija kraja. Penal koji on zabija kao od šale. I njemu je ruka zadrhtala.
Sve u svemu ostaje jedan gorak okus. Čemu ovako tendenciozno suđenje i ponašanje delegata na jednoj potpuno nevažnoj utakmici koja Umažanima nije značila ništa. Kako će večeras na treningu Lisica objasniti tim mladim dečkima što se je to sinoć dešavalo u dvorani? Koju smo poruku mi svi stariji poslali onim mladim ljudima na tribini. Koja je poruka mladim sportašima koji su se dva tjedna pripremali za ovu utakmicu, a tri lika (koji su jedini imali koristi iz ove utakmice) ponište sav znoj, odricanje i trud. Oni neće reći: -"da sory, griješili smo. Nije bio naš dan. Nećemo uzeti naknadu za današnje katastrofalno suđenje. Uplatite te novce u neke humanitarne svrhe. O neee, oni su mirne savjesti sinoć bili počašćeni i večerom koju, naravno, nisu odbili. Očito je da su to ljudi bez stida i srama.
Ljudski je griješiti, ali nije ljudski uništavati.
Vaš novinar je svjestan da se nakon ove utakmice i ovih članaka ništa neće dogoditi izuzev, možda, ostvarene prijetnje delegata da će podići neke prijave protiv gledatelja i klupe domaćina, Umaga. Toplo se nadamo da je ostalo u njemu još tračak ljudskosti,ako.
Jednostavno sve ovo što se sinoć događalo možemo nazvati tužno i žalosno i postaviti si pitanje. Koliko hrabrosti treba nekome da uništi snove tim mladim ljudima u gradu poznatom po toleranciji, ne nasilju. U sportu čiji je gradonačelnik član IO Hrs-a, a predsjednik MRK Umaga predsjednik Županijskog Saveza. U nastavku se nameće i logično pitanje. Da li bi se usudili napraviti to u Našicama, Vinkovcima ili kod Rudara čija je publika poznata po brojnosti i srčanosti?
Možda će ovaj članak nekome biti pretendenciozan. Možda će netko pomisliti čemu dizati tenzije i osvrtati se na nešto što je prošlo. Upravo zbog toga i ovo pišem Guranje glave u pijesak je opće hrvatska pojava. Mi smo u svim segmentima društva poznati po tome što se ponašamo kao nojevi i mirno sjedimo i čekamo da netko zine za nas. ali smo isto tako spremni glasno vikati kako su djeca naša budućnost i uzvikivati parole koje su napisali neki likovi koji hodaju na marginama ovoga društva. Ako sam ja prvi koji je digao glas protiv takvih likova koji za razliku od mene ne žele čuti dječji smijeh, veselje i radost bavljenja sportom. Onda pristajem da budem Pedro. Bolje biti Pedro nego NOJ.
Franjo Sabo
GRAFIKA: ISTRASPORT