Bio je to jedan u nizu Radijskih festivala na kojima sam bio. Ako se ne varam bilo je to u Vodicama. Ništa novo, ništa neuobičajeno. Hrpa ljepotica koje baš i nisu imale neke veze s radijskom djelatnošću osim što su slušale radio. Izabrani pjevači i pjevačice koji su mukte nastupali samo da bi ih glazbeni urednici što više puštali u eter. Pokoji političar.
Volio sam taj festival. Naša klapa bila je već uhodana, a i funkcija koju smo obnašali bila je prilično značajna. Ipak smo mi bili članovi HURIN-a (Hrvatska udruga radija i televizije), što bi se reklo, mi smo vedrili i oblačili (barem smo tako mislili).
Toga poslijepodneva sjedio sam na jednoj vodičkoj terasi uz more s dvije naočite dame. One su bile Misice nečega ali da me ubijete ne sjećam se čega. Jedino čega se sjećam njihovih dominđos traper hlačica i majica bez grudnjaka. A štoš' više.Sada se pitate kako sam ja mogao upasti u tako lijepo i mlado društvo. Jednostavno. Za dva velika makijata ja sam imao ugodno društvo, a one mukte cugu. Uz pokoji vic kojem su se one smijale do suza tako da bi se sve češće naginjale naprijed, ja sam imao i predivnu sliku na njihov dekolte. Svi smo znali sve. Ja sam znao da u njihovom prisustvu imam i pažnju okoline, a one su znale da sam ja potpuno neopasan za njihovu čednost. Eto koliko ljudi može zadovoljiti samo dva makijata.
Jednoga trenutka pristupio nam je jedan nervozni tip za kojega sam znao da je neki galamdžija koji po setu hoda s megafonom i dere se na sve i svakoga. Stručno toga tipa zovu izvršni producent. – „Vi ste večeras prateći vokali, javite se na tonsku probu za dva sata“. –„Hallo momak kakvo je to ponašanje, nema šanse da ti ja budem neki tamo prateći vokal“. Samo me odmjerio od glave do pete. – „Nisam na vas ni mislio, nego na njih dvije“. –„A što, ja kao nisam dovoljno dobar“? Sada je bio povrijeđen moj ego. Samo me mrko pogledao i ode. – „E da znaš, jednom ću i ja biti prateći vokal, kad tad“. Povikao sam za njim. Raja na terasi samo me čudno pogledala, ali to mi nije smetalo. Čudno su oni mene gledali od kada sam s ove dvije djevojke došao na terasu.
Naravno, večer samog festivala protekla je katastrofalno. Djevojke, ajde što nisu imale sluha, i tako je sve išlo play back, nisu imale niti ritma. Niti bile uigrane. Ali koga briga. Tko je to uopće primijetio? Svi su zapamtili jednog lika koji se malo „zaigrao“ pa se u pola pjesme počeo penjati po rasvjetnom stupu tako da je u pola pjesme mikrofon gurnuo u džep. Lud čovjek.
Od toga vremena prošlo je samo par mjeseci i stigao je poziv iz Vinkovaca od našeg dragog kolege direktora ondašnjeg radija koji je slavio neku godišnjicu. Sama proslava bila je slična milijunima dosadnih proslava na kojima sam „morao“ prisustvovati. Slavonska klopa, kulen, janjetina i kolači, pa kako to zaobići?
Kao što rekoh razna svita gostiju (oko 400) sjatila se na proslavu. Političari, gradonačelnici, župani. Hrpa direktora s tajnicama i pokoji sa suprugom. Razni pjevači, tamburaši. Svi preduvjeti da to bude prava fešta bili su posloženi. Ali kada očekuješ najbolje uvijek ne ispadne tako.
Nakon onih ceremonija podjela razno-raznih nagrada u kojima je svatko svakom dijelio neke plakete od kojih se ja osobno ježim, i veličanstvene večere, u jednom trenutku nestalo je struje. No Vinkovčani valjda spremni na sve nedaće koje su već proživjeli u prošlosti odmah su na stolove postavili brdo svijeća. Kako tamburašima ne treba struja oni su pokušavali podići atmosferu ali nije išlo. Kako bi i išlo. Kako da neki direktor sada izađe na podij i zapleše javno s tajnicom? A i ovi što su im se prikrpile supruge, bili su toliko ljuti da je jednostavno plesni podij zjapio prazan. A tada je „stigla“ i struja. Angažirani pjevači i bend odmah su se „bacili“ na to da se gosti malo oraspolože, ali i dalje mrtvilo. Tada je jedan od njih pozvao publiku na natjecanje u pjevanju. Najveći aplauz dobiva lijepu i vrijednu nagradu. Naš kolega Bepo bio je poznat po tome da nakon pola boce Whiskeya ako se dočepa mikrofona nitko mu ga oteti iz ruke neće. U Istri znam dvojicu, Bepo i onaj brk iz Buzeta. Ti su zajebani igrači.
Kolega Bepo inače jako lijepo pjeva, ima onaj izraženi bariton. Odličan je i zabavljač. Gledam publiku u dvorani, kao da sam na karminama. A tada je mikrofon uzeo Poma, naš kolega iz Karlovca, tada direktor najvećeg i najslušanijeg radija u Hrvatskoj. Publika je i dalje bila prilično hladna, a onda je moj kolega Valter rekao; - „fale mu prateći vokali“. Samo smo se pogledali. Ja sam rekao; “Idemo“!
Što više reći o našem nastupu. Plesni podij se napunio u hipu. Aplauz ko' kuća. Tri bisa. I cijelo osoblje koje je radilo tu noć izašlo je iz kuhinje. Vriska, pljesak, oduševljenje. Osjećao sam se kao Mišo Kovač u najboljim danima.
Tada su nas tražili i drugi pjevači da nastupimo zajedno s njima. Naravno, kao prave zvijezde sve smo ih odbili. Naša koreografija još se godinama prepričavala na feštama. Treba li reći da smo osvojili i prvu nagradu automobil i ne samo to. Bilo je tu i onih popratnih. Nekoliko kulenova i drugih suhomesnatih delicija sponzora.
Na kraju nas je domaćin uz pratnju svih gostiju i prisutnih medija poveo na hotelski parking da nam uruči nagradu, automobil. Nagrada je bila prekrivena ceradom. Kada je jedna od hostesa sklonila ceradu ukazao nam se stari Renault 4. Sav izrazbijan i hrđav.
U podsvijesti sam očekivao neku sprdačinu, ali ovim činom nadmašili su sami sebe. Ma koga je bilo briga za auto. Tada sam se sjetio onoga producenta iz Vodica kojemu sam se zaprijetio da ću kad-tad biti i ja na stageu kao prateći vokal. Samo mi je bilo žao što on nije vidio ovaj naš nastup.
Sada ste sigurno primijetili da je naslov ove kolumne malo drugačiji od teksta priče. Koju bi uopće pažnju izazvao naslov „Kada sam bio prateći vokal“, ovako mi bolje zvuči; KAD SAM BIO ESKORT DAMA JA.
Franjo Sabo