Kada je prije godinu dana Dragan Rajić krenuo put Italije u daleki Benevento naš stisak ruke bio je snažan, a zagrljaj čvrst. Suzu u oku skrivali smo obojica. Bio je to trenutak kada je trebalo otići, zaraditi za koricu kruha u nešto novo, nepoznato ali njemu ne i strano. Pohodio je Rajo pečalbu i ranijih godina ostavljajući svoju obitelj u svojim najboljim godinama.
Prošle godine nakon turbulentnih dešavanja u ŽRK Umag, kada se tadašnja uprava kluba "pogubila", a prste umiješali nečasni ljudi, Rajo je morao otići.
Njegov novi dom postao je Benevento gradić na jugu Italije. Gradić s dva rukometna prvoligaša. Jedan profesionalno postavljen klub, a drugi, klub amatera.
Znao je Rajić gdje dolazi i koji ga posao čeka. Ekipa koju je preuzeo (Pallamano Benevento) do tada nije poznavala pravilo da za neki uspjeh treba red, rad i disciplina.
Trebao je kao prvo dovesti ekipu u red po pitanju treniranja. Do tada ih je na trening dolazilo 4-5. Rajo je trebao stvoriti raju i u tome je uspio. Ekipa kojoj nisu davali niti minimum šansi osvojila je 5. mjesto u prvenstvu, a što je najvažnije, stvorio se ugođaj zajedništva.
Višak vremena Rajić je koristio za rad s mladima. Mobilizirao je sve članove uprave, publiku i prijatelje rukometa da pošalju svoju djecu u dvoranu. Želja mu je bila da dodatnim radom zaokupi svoju pažnju u nekom drugom smjeru i "ubije" samoću koja prati sve ljude koji napuste svoja ognjišta.
U toj igri Rajić je napravio s djecom čudo. Momci U-12 danas igraju na "Festivalu rukometa" FINALE Italije. Utakmica se igra u 14:30 uz direktan prijenos na PallamanoTV.
Igrati bilo koje finale, bilo kakvog turnira velika je čast za svakoga. Tim činom Dragan Rajić je ispisao još jednu stranicu kako i u kojem pravcu treba raditi s djecom. Usaditi u njih poštenje, zalaganje i što je najbitnije, sportski duh.
Citiram jednu njegovu nedavnu izjavu koja je zadivila sve ljubitelje sporta:
Zagrliti svoga protivnika da bi ga utješio je najveći mogući oblik sportske kulture ...
Vidjeti takvo nešto jedinstvena je i velika emocija...
Pobjediti...da...ali uvijek u pobijedi respektirati poraženog suparnika...
Jer bez njega u biti ti nebi mogao ni da budeš pobijednik...
Zato nisam siguran na koju od ove dvije fotografije sam ponosniji...
Slavlje zbog ulaska među 8 najboljih U12 u Italiji ili na gestu mog igrača prema protivniku...
Od djece se uvijek može mnogo toga naučiti...
😍
🔝
💪
⚽