Lako je uočiti, a teško razumjeti što se vani događa u ljetnim mjesecima. Potrebno je malo pozornosti, stanka od zaokupljenosti sobom te s toga odmaka promotriti ljude oko sebe. Odjekuju hici, cijeloga dana traje paljba u gradskoj vrevi. Užarena atmosfera ne raste samo djelovanjem sunca, Ljudi je sole svojom antikreativnošću. Psovke, svađa na sve strane. Napadi, vika i prijetnje.
Možda je to samo zbog velikoga broja ljudi, prometne gužve u ovom primorskom gradiću? Bojim se da vanjski utjecaji nisu pravi uzrok bijesa. Što je s umirujućim mirisom mora, borova, mediterana kojega ima samo ovdje?
Čudna slika ljeta; ljudi se olako jedan drugomu groze. Možda se na vrućini poznaju junaci?
Trenutak je da više raste plemenitost strpljivima, niže padaju bezobzirnici kojima ništa ne znači jesu li se okomili na turistu ili staricu. Starica pak prelazi cestu gdje god joj padne na pamet, dedek parkira kao da je sam na svijetu, mamica gura kolica i psuje oko sebe.
Treba biti strpljiv s njima.
Ako se nešto prazni, drugo se puni. Kada je u pitanju otrov, netko ga se rješava, drugi mu podliježe. Treba radije progutati knedlu, ne zato da ti auto ne završi u moru ili da zaštitiš djecu već da budeš gasioc; gušiti požar za dobro svih ljudi. Rane zla se dadu izliječiti i čovjek poslije ima mir, za razliku od nerazumnih.
Kada bi jedna sezona i poslužila pražnjenju, izdržali bismo je, ali žlijezde se uvijek nanovo pune. Jadan čovjek, kako li podliježe zlu!
Šteta, nije dobro. Srozavamo se. Doći će opet zima, slično ćemo se svi vladati, a onda će novo ljeto iznjedriti bisere Jadranskoga mora...
Dragan Purišić