Jutros otvorim fejsaru i odmah naletim na jedan post s naslovom „Najljepše je biti samo mama...“. Post je postavila jedna dama koju povremeno i ja znam spomenuti u svojim kolumnama povodom njenog video uratka, ali nikada u negativnom kontekstu, dapače, njen uradak donio je i meni lijepih stvari u životu.
Dotična dama postavila je i jednu lijepu sliku. U autu ona i sin. Ona zakopčana do grla, mali razdragan i nasmiješen. Pa kako i ne bi bio. Vozi se s majkom. Post za pet, slika za deset, komentari da popizdiš. Ne znam samo koji me je vrag tjerao da ih i čitam? Da samo jedan post može izazvati toliko jala, degutantnih komentara, prostakluka. Da čovjek ne povjeruje.
Na post „Najljepše je biti samo mama...“, kopiraču samo neke komentare:
- Ja bi njemu volio bit tata.
- Bice tebi mama kad ti sin odgleda dokumentarac..
- Ku*vo pokrij se preko ušiju.
Da ne bi bilo samo da sam izvlačio dno dna treba napomenuti da ima i lijepih komentara. Naravno, te komentare pišu žene koje su i same majke. Jedino majka zna kako je lijepo biti mama.
Baš me živo zanima imaju li ti macho tipovi muda svoje komentare pokazati svojim majkama, sestrama? Zapitaju li se oni ikada imaju li i njihove majke ili sestre neke tajne koje skrivaju. Kako bi se i sami osjećali da moraju čitati te prostakluke o svojoj majci?
Obično se ti „heroji“ i macho tipovi skrivaju iza razno-raznih nadimaka. Tada su najhrabriji. Ima u tim komentarima i jedna dobra stvar. Nitko ne spomene partizane, ustaše i četnike. Srbe, Hrvate i Muslimane. Dobro je, napredujemo.
Sada kada sam otišao u širinu, vrijeme je da se vratim na kolosijek.
S dotičnom damom sam imao jedan intervju nekoliko mjeseci nakon njenog filmića. Moram reći da niti jednoga trenutka, niti ona niti njen menadžer nisu tražili pitanja u naprijed, niti uvjetovali o čemu će biti riječ. Intervju je bio jako ugodan. Puno zezanja, šala, smijeha. Jedan od meni dražih i lakših intervjua. Moram napomenuti da me dotična niti jednoga trenutka nije zavodila niti navodila na grješne misli iako moram priznati da su mi one često padale na pamet.
Na sljedećoj ispovijedi kod mog velečasnog nisam se niti usudio spomenuti navedene misli iz straha da mi on ne kaže „To sinko nije grijeh, i meni ona često padne na pamet“.
Kažu da je nakon tog uratka natalitet u Hrvata porastao za nekoliko posto u odnosu na mortalitet. Što znači da su i oni koji su bili na listi čekanja kod svetog Petra odgodili svoj dolazak na neodređeno vrijeme, a oni koji su batalili seks odjednom su ga uveli kao redovan predmet u svoje spavaće sobe. Evo kako samo jedan filmić može da donese puno radosti i boljitak cijeloj naciji.
S toga predlažem da svi počnemo objavljivati svoje uratke na internetu. Samo mora biti nekog reda. Po jedan tjedno. Prema kategorijama i nekom scenariju. Na primjer. Mahnete gledateljima prije početka snimanja i na kraju snimanja. To je znak da dobrovoljno pristajete ne boljitak Hrvatske. Za mlađe filmić ne smije biti duži od pet minuta. Stariji gledajući duge filmove gube koncentraciju i na kraju zaborave što su uopće počeli gledati. Znači pet minuta maksimalno.
Oni stariji isto tako moraju da mahnu i prije i poslije. Stariji se mole da se ne skidaju nikako goli. Razgolititi samo neophodne dijelove tijela. Treba paziti na apetit gledatelja. Filmić ne smije biti kraći od 30 sekundi. Kako to postići? A snađi se druže!
Sve mora biti domaće. Time ćemo unaprijediti proizvodnju. Inovatori će imati pune ruke posla. Umjesto dnevnika gledače se domaće serije iz kućne radinosti. I vidi veselja. Emisija može imati naslov „Jebite se narode“. Nije to neki novi Naslov. To nam već 25 godina poručuju ovi s Dnevnika, samo su malo finiji od mene, a vi obavezno pratite ovaj portal. U njemu će uskoro izaći članak VODIČ ZA SNIMANJE PORNIĆA.
Franjo Sabo