Ono što mnogi ne žele priznati a vidljivo je iz godine u godinu, interes djece za sport drastično opada. Podmladak u klubovima je sve "tanji", trenera sve manje, kao i novaca.
Mnogi će uprijeti prstom u Grad. Da Grad ništa ne čini da bi se stanje popravilo. Naravno , ima tu djelić i istine. Ali svatko onaj tko je spreman prvo krenuti od sebe. Analizirati svoje ponašanje i postupke kada su djeca u pitanju, tek tada ima pravo prozivati i osuđivati.
Koliko smo svi mi generalno spremni odvojiti onaj mali djelić svoga slobodnog vremena da se uključimo u rad nekog kluba i pomognemo upravi i trenerima u njihovim aktivnostima?
Koliko smo mi sami spremni da animiramo svoju djecu da se počnu baviti nekim sportom i tako ih "izbacimo" iz soba te sklonimo od kompjutera?
Očito je da nismo. Angažman nekog djeteta u klubu nosi roditeljske obaveze. Vozi ga na trening i s treninga 3-4 puta tjedno. Peri mu i čisti odjeću. Sve to opterećuje roditelje koji moraju svoje slobodno vrijeme prilagoditi djeci.
Naravno, to su isprike lijenih i neodgovornih roditelja. Najlakše je djetetu upaliti tv ili mu tutnuti u ruku tablet. Mir Božji vlada u kući. No to što od te djece stvaramo mentalne invalide, pune agresije, neodgovorne i neodgojene, to je već pitanje za psihologe.
Prvo ćemo za sve gore navedeno prozvati školu, učitelje, Grad. Sebe nećemo jer smo mi idealni.
Onoga trenutka kada svaki pojedinac shvati da nije samo imati dijete čin roditeljstva, nego je i odgovornost za zdravo odrastanje djeteta obaveza, tek tada ćemo se osvrnuti oko sebe i vidjeti da za našu djecu postoji i neki drugi svijet od onoga koji im mi trenutno nudimo.
Nekada smo našu djecu pod parolom: "Sklonimo djecu s ulice", učlanjivali u klubove i "tjerali" ih da se bave sportom. Danas tu parolu treba mijenjati: "Istjerajmo našu djecu iz soba i uključimo ih u neki klub da se razvijaju i formiraju u duhu sporta".
Ako mi sami to ne učinimo, za nas to nitko učiniti neće.
Upitajte djecu koja se bave sportom gdje su i kada su najsretniji. Upitajte ih gdje su pojeli najfiniji sendvič (obično od parizera), koji im je bio najfiniji sok? Odgovor i sami znate.
S toga ne tražite krivce oko sebe. Naš grad slovi za grad sporta (barem se tako prezentira u javnosti), a klubovi imaju svake godine sve manje djece i muku muče da sastave ekipe.
Pokrenimo se još danas Kontaktirajmo klubove. Razgovarajte s djecom čime bi se bavili. Nametni te im odgovornost dolaska na treninge. Ne odustajte. Djeca idu linijom manjeg otpora. Ustrajte u tome da odabrani sport i zavole. Treneri će učiniti svoje, klubovi u skladu svojih mogućnosti također. Natjerajte Grad da više novaca izdvoji za sport i djecu. Aktivno se uključite u rad kluba i pomognite u skladu svojih mogućnosti. Djeca su vaša budućnost i vaše ogledalo.
Na području grada Umaga djeluje 56 sportskih klubova. Na žalost, samo njih desetak ima svoj podmladak. Ali oni koji ga imaju zaslužuju našu pažnju.
U koliko mislite da nitko ne razmišlja o vašoj djeci, onda ste se prevarili. Treneri obilaze škole. Razgovaraju s djecom, animiraju ih. Ali bez vas roditelja, oni su nemoćni.
Upravo ovih dana treneri ŽRK Umag Senad i Rajo obilaze osnovne škole pokušavajući djevojčice približiti rukometu. Samo jedan sat bio je dovoljan da zaokupe pažnju tih mladih dama od kojih će neke upravo u ŽRK-u napraviti svoje prve rukometne korake.
U nastavku vam donosimo tekst sa stranica ŽRK Umag koji govori o aktivnostima kluba pod sloganom "Daj pet"
Franjo Sabo
Naši vrijedni treneri Senad Imamović (koji je ove godine dobio nagradu za sportskog djelatnika godine) i Dragan Rajić (povratnik i miljenik djece) otišli su u T.O.Š. "Galileo Galilei" kako bi djeci prezentirali prednosti bavljenja rukometom, što je kod djece izazvalo simpatije.
Normalno da je cilj popuniti naše redove, ali na ovaj način pokušavamo popularizirati sport općenito, ali i zdravi način života. Slijedeća škola je O.Š. "Marija i Lina" pa se nadamo da će se i sama djeca zainteresirati i priključiti drugoj djeci.
Veseli nas i projekat "DAJ 5" gdje u određenim godištima mini rukometa neće biti bodovanja, već čista igra i zadovoljstvo na malo drugačiji način, čime djeca ne bi trebala, barem u samom startu, viđati ružne scene i čuti razne pogrdne riječi u dvorani (uključujući i svoje roditelje koji bi trebali biti uzor) prema drugim igračima, trenerima, odnosno sucima. Toplo se nadamo da će taj projekt zaživjeti, a čiji je inicijator upravo Rukometni savez istarske županije, na čelu s Viktorom Krapljanovom.
Osim prvašića slobodno nam se mogu obratiti i druga ženska djeca različitih dobnih skupina jer za početi se baviti sportom nikada nije kasno.