Kada vas u nekoliko kola proglase igračem kola, o vama pišu svi lokalni mediji, a kod kuće vas ne primjećuju oni čiji je to zadatak i koji su za to plaćeni, tada tražite svoju priliku za dokazivanje negdje gdje će vas primijetiti i cijeniti vaše znanje i trud. Tako je to na svakom poslu, tako je to i u sportu.
San svakog sportaša je igrati za najbolju momčad, a potom i za nacionalnu vrstu. Biti reprezentativac jedne zemlje u kojoj si rođen i odrastao, san je svakoga sportaša, ali u koliko ne ide, onda se snovi preusmjeravaju i sanja se nešto drugo. Sanja se san o koji će se ostvariti na nekom drugom mjestu i pod nekom drugom zastavom.
Stefan Vujić od malih nogu ima svoj san. Postati rukometaš. Od rođenja imao je priliku gledati oca, potom i starijeg brata Igora. U kući se pričalo o rukometu (tata), o umjetnosti (mama). Što drugo postati nakon toga izuzev umjetnik rukometa, a upravo je Stefan kroz svoje rukometno sazrijevanje to i postao.
To nije floskula pisaca ovih redova, to je činjenica koju su potvrdili mnogi, a najuporniji su u tome bili urednici EHF televizije koji su Vujićeve golove "vrtjeli" na njihovoj televiziji mjesecima.
Igra koju igra Stefan Vujić je igra jedne nove dimenzije. Lepršavost, mudrost, inovativnost. To što neki treneri to nisu znali prepoznati (Ivandija npr.) ili je odraz ne znanja ili su u pitanju (što pretpostavljamo) neke druge igre unutar kluba u ovom slučaju PPD Zagreb u kojem je Vujić dostigao svoj plafon i o njemu i njegovim igrama pisala je cijela Europa.
Zanimljivo je kako to kod nas funkcionira. Dive ti se svi, a ti padaš u treći plan preko noći. Zašto???
Očito je da su rukometni lobiji ti koji odlučuju hoćeš li ti ostvariti svoje snove ili ne.
Stefan Vujić je i to nadvladao. kada je shvatio da je trenutak odlaska iz sredine koja ti nije (željela) prepoznati. Odlazi u Bukurešt u Steauu. I vidi vraga. "propali" Zagrebaš ponovo je (za živo čudo) uskrsnuo i postao igrač br. 1 Rumunjske lige.
No nama niti to nije bilo dovoljno da ga vidimo u svojim (reprezentativnim) redovima. Novi izbornik Umažanin Lino Červar nije smatrao da ga treba pozvati u reprezentaciju niti među 30 odabranih. Ok, to je njegovo pravo. On je taj koji bira i na kraju odgovara.
Zasigurno je Vujić čekao do zadnjeg trenutka i nadao se pozivu. možda neće igrati. Možda neće biti na spisku za EU, ali bit će pozvan, netko ipak prati njegov rad. No to se na njegovu i našu žalost nije dogodilo.
To što je netko drugi pratio sazrijevanje i stasanje Vujića, to je već neka druga priča. Očito je da u nekim drugim savezima ljudi koji su za te poslove dobro plaćeni rade svoj posao. I upravo je jedan od njih, Mile Isaković (pomoćni trener izbornika Srbije Jovice Cvetkovića), pratio Vujića od PPD Zagreba pa sve do Bukurešta. Prepoznao je u Stefanu Vujića igrača koji im treba u reprezentaciji. Nakon toga sve je bilo lako i jednostavno.
Tko god bi našao riječi zamjerke na odluku Vujića da igra za Srbiju na EU taj se nikada nije bavio sportom. Stefan Vujić nam je bio tu. U rukama. Nismo ga trebali. Uzeli su nam ga oni koji ga trebaju i tu je svakoj priči kraj.
Vujić i slični njemu, momci od dvadeset i koju godinu očito nisu potrebni ovoj reprezentaciji u kojoj igraju igrači koji su bliži četrdesetoj no tridesetoj. Na okupljanja dolaze izlomljeni i ispovređivani. S njima rukomet izgleda kao prije dvadeset godina. Oni su očito perspektiva našeg rukometa, a ne mladi u usponu snage.
Na kraju krajeva i dvije pripremne utakmice protiv Slovenije to su pokazale na najbolji mogući način, a ruku na srce bile su negledljive.
I svi oni koji drže ruku na srcu i brinu za ovu državu mirne duše gledaju tisuće mladih koji odlaze u neke druge države. Ako ih domovina ne treba, treba ih netko drugi. Tako je u životu, tako je i u sportu.
Stefi sretno ti bilo, ma gdje igrao i živio svoje snove.
Franjo Sabo
VIDEO: