Zadnji dani osmoljetke bližili su se kraju. Lijepo proljetno jutro i žamor „maturanata“ koji se ukrcavaju u autobuse. Ide se na ekskurziju. Slušaju se posljednje upute razrednice Magde. Svi smo bili uzbuđeni. Prvi nam je to odlazak od kuće, a da nije vezan za posjetu tamo nekoj tetki gdje bi me obično roditelji poslali tijekom ljeta da se malo odmore od mene i mojih nestašluka.
Rekoše nam da idemo daleko. Na drugi kraj Slavonije. Idemo u Veliku, u srce Dilj planine. Jedinu planinu koju sam do tada vidio bilo je Đakovačko brdo. Sama riječ planina u meni je izazivala laganu nelagodu.
-„Idemo djeco, polako se ukrcavajte u autobus“, čuo se razredničin glas.
Na drugom kraju parkinga još jedan autobus. Oni iz A razreda idu isto na ekskurziju. Oni idu u Split. Gledali su nas podcjenjivačkim pogledom. Jebeš ga, Split je Split. Oni su kao bolji od nas. To su budući intelektualci, barem tako su kotirali. Mi smo luzeri. Tako smo mi kotirali. Iako smo u svim sportovima bili bolji od njih. Čak smo ih jednom i sprašili u natjecanju izjedanja šaumšnita. Tu sam se i ja natjecao. Bio sam apsolutni pobjednik. Devet komada u dvije minute. Njihov, jedva šest. Od tada su me i curice u razredu drugačije gledale. Onako, nekim čudnim pogledom.
Pošto sam dolazio s sela, moj status u razredu bio je „klimav“ jedno vrijeme. Ali naglo se promijenio kada je profesor glazbenog otkrio da imam prekrasan sopran. Tada sam ekspresno uletio u školski zbor, a na jednom satu glazbenog prije dolaska učitelja sjeo sam za klavir i odsvirao nekoliko taktova „Fur Elize“. Ne da mi je nakon toga popularnost naglo porasla, nego su me i curice počele gledati, onako, malo drugačije nego nakon naslova prvog žderonje šaumšnita.
Naravno, kasnije su tražili da im odsviram još nešto, ali ja sam kao svaki vrhunski glazbenik odbio tu mogućnost iz jednostavnog razloga. Ništa drugo nisam ni znao svirati. Elizu me naučila sestra koja je išla u glazbenu školu. Mogao sam ja uz nju naučiti još puno lijepih pjesama, ali naglasak ostaje na ono, mogao.
Dolazak u Veliku (grad pored Požege), smještaj u jedan pansion koji je imao ograničeni broj kreveta odmah je izazvao frku. Pošto nas je u razredu bilo više muških no curica zahtijevao je da se dva dečka ubace u sobu s djevojčicama. Odmah sam se javio za dobrovoljca. Pa zar nas nisu tako učili. Ipak je to ekskurzija „Stazama NOB-a“. I Boško Buha je uvijek bio dobrovoljac.
Nikoga nije čudilo što sam se ja javio. Naučili su oni da i u školskoj kantini kada se traži pomoćnik, ja sam taj koji se redovito javljam. A kuhinja kao kuhinja, ima svega, a i tete kuharice su samo mame. Za neke druge aktivnosti se nisam prijavljivao. Znao bi Domar povremeno zatražiti dobrovoljca. To sam prepuštao drugima. Nije u redu da ja budem jedini dobrovoljac u razredu. Treba priliku dati i drugima da se iskažu.
Naravno, ovoga puta nisam uspio, nego je razrednica ubacila dvojicu štrebera, cvikeraša u sobu s djevojčicama. Tu dvojicu baš i nisam jako volio do tada, a nakon toga još manje. Mene je uvalila u sobu šofera, da budem pod prismotrom.
Prvo smo ručali. Sjedio sam za stolom razrednice. Dobio sam od nje komplimente kako se lijepo znam služiti priborom za jelo i kulturno ponašati za stolom. Uknjižio sam nove bodove. Tada sam otišao do šanka i džentlmenski platio piće za naš stol. Bio je to crni štek što mi je dao djed prije polaska. Njemu sam slagao da idem u Rusiju na ekskurziju, a on je jako volio Rusiju. Valjda je tamo ratovao, ili nije, vrag bi ga znao, ali lova je bila lijepa.
Poslijepodne smo imali nogometnu utakmicu protiv neke škole iz Našica. Naravno i ja sam igrao. Točnije branio. Pa ja sam i službeno bio vratar škole. Nekada po kazni, morao bih u školu doći ranije od svih i otvarati vrata učiteljima kao znak dobrodošlice. Ali i službeno sam bio golman nogometne momčadi škole.
Ovi ludi Našičani tukli su iz svih oružja, ali ja sam imao svoj dan. Letio sam zrakom iz kuta u kut. Pobijedili smo ih. A ono navijanje djevojčica se ne zaboravlja. To što sam nakon svakog „leta“ tresnuvši na pod proklinjao što sam golman i što bi mi suze navrle na oči naplatio sam nakon utakmice. Petko je postigao tri gola. Nakon utakmice, jedna moja tiha patnja imenom Anica, rekla mi je da me voli. Tada sam se zaljubio deveti puta.
Drugi dan smo obilazili neke spomenike palim borcima. Dok nam je vodič pričao o partizanima, ustašama, četnicima, Švabama, Kozaci i velikoj braći iz Crvene armije, ja sam jedino zapamtio Aničin pogled preko ramena. Moj pogled bio je blago teleći.
Te sam večeri odlučio priječi u akciju. Moram se vidjeti s Anicom iako je bila prijetnja da će se svako „neprimjerno“ ponašanje oštro kažnjavati. Pa što, kažnjavali su oni mene redovito i prije toga, bio kriv ili ne, za Anicu vrijedi pretrpjeti svaku kaznu.
Čekao sam da vozač zaspi. Kada je počeo hrkati znao sam da operacija „SKOK“ može početi. Skočio sam s prozora i kao pantera se dočekao na nos. Brišući suze od bola šunjao sam se kao pravi Indijanac do Aničina prozora. Upravo kada sam odlučio uputiti dogovoreni signal zviždukom začuo sam tu melodiju. Bilo je to „Fur Elize“. Iz mraka je izletjela Anica i bacila se u zagrljaj moga prijatelja Petka. Počeli su se sumanuto ljubiti kao da im je to zadnji puta. Ni zraka nisu uzimali.
Bio sam ljut. Mrzio sam Anicu, Petka, ekskurziju i NOB.
Vračanje u sobu bilo je za malo pogibeljno. Penjao sam se uz oluk koji se srećom odvali taman kada sam ja već jednom nogom zagazio u sobu. Anicu više nisam niti pogledao. Poslijepodne smo opet igrali utakmicu. Izgubili smo s deset razlike. Petko nije zabio niti jedan gol. -“Dobro što je s tobom“, upitao me. Nisam mu odgovorio. Bilo mi je sada lakše. Mrzio sam i Petka.
Sljedeće jutro prije polaska za doručkom razrednica me upitala što je to s mojim nosom. Rekoh da sam to zaradio na utakmici. Samo me pogledala s smiješkom. Anice nije bilo na doručku. Razrednica je objasnila da je Anica u kazni. Sinoć je uhvaćena kako se ljubaka s centarforom našičke ekipe. To je onaj koji mi je uvalio pet komada. Pogledao sam u Petka. Samo je raširio ruke. Kao ono, a jbg. I ja sam raširio ruke, jbg. Razrednica se samo nasmijala. –„Ne tugujte momci, još će biti i ljubavi i razočaranja u životu“. Tada sam se zaljubio deseti puta. Pa što? Ona je samo deset godina starija od mene. Stići ću ja nju.
Opet sam bio sretan što smo na EKSKURZIJU IŠLI PUTOVIMA NOB-a.
Kolumna Sabotaža: Franjo Sabo