Razne se ljudske prosudbe na kraju pokažu promašenima. Uvjerenja, mišljenja, zaključci i opredjeljenja mogu se urušiti kao kule od karata, ali osjećaj ljubavi, unutrašnje ispunjenje, jedino je za što čovjek sa sigurnošću može reći da je istinsko.
Kada slijepa žena plače, ne zbog tuge, već zbog ganuća, nitko ne može reći da se pretvara. I u narodu se vidi istinski zanos. No, kako ga povezati s razlogom koji navode; ljubav prema državnom vođi?
Sjetih se dana kada su me kao dijete učili da volim vođu koji je tada vladao. Nepogrješivo sam osjećao toplinu koja me prožimala kada sam mislio na onoga koga su mi pokazivali.
Je li istina da čovjek može sam proizvesti ljubav? Ne vjerujem. Može li je usmjeriti? Siguran sam da može.
Naziremo da ljubav koja gori iz nekoga za ovoga vođu, od drugoga za onoga vođu, a da te vođe i nisu baš zaslužne za sreću, da je ta ljubav zapravo preusmjerena.
Složenije je pitanje: ako ljubav ne proizvodimo već ju dobivamo, otkuda dolazi? Ako je božja, zašto Taj koji nas ljubi, dopušta da ju darujemo drugima?
Neznanje i naivnost su primjerena djeci, a neki kažu da bog voli djecu i da je strpljiv.
Istina, valovi ljubavi koje sam kao dijete osjećao isti su kao i danas. To bi značilo da nas bog, bez razlike ljubi. Stoga nam je teže osjetiti razliku između ljubavi koja iz nas putuje prema drugome od one koja od nas struji prema bogu. Ipak je ima. Kao što čovjek koji izađe iz hlada više i jače osjeća toplinu Sunca od onoga koji je ostao pod sjenom, tako i onaj koji ljubi središte središta ima snažniji unutarnji dodir.
Najveća je razlika u nastanku komunikacije. Kada si zaljubljen u onoga tko je zaista Nad, onda uvijek dobivaš odgovor i taj odgovor s vremenom ne tamni. Nadalje, život u društvu koje ljubi nešto sporedno, vidljivo postaje hladniji.
Je li uistinu Bog taj koga valja ljubiti iznad svega? Ja znam da jeste. I mnogi drugi znaju.
Ljubav u sebi osjećamo kao toplinu, kao nježnu struju. Pojavi se odjednom, bilo da nešto radimo ili da sjedimo u društvu. To je božji podsjetnik; da te voli i da računa na tebe. Ako pri tom pomisliš na Njega, a ne na nekog vođu, bivšu djevojku, prirodu, majku ili domovinu, ljubav će se produbiti, započet će komunikacija.
Mnogi su i dandanas privrženi duhovima prošlosti, a to je zato što su davno prije osjećaj ljubavi doživjeli gledajući i slušajući o nekom liku. Tako su ljubav poistovjetili s čovjekom, a danas osjećaju nostalgiju za svježom ljubavlju misleći da je to nostalgija za likom.
Glavnina vjernika zapravo ne vjeruje već zna. Iskusila je što znači biti povezan, a što udaljen od boga. Tko se odrekao vjere kada je doživio veliku nevolju? Teško ga je pronaći. To nešto govori. Oni koji nisu htjeli prihvatiti vjeru učinili su to svojevoljno, puno prije nekih potresa. Bog ne pravi razliku među ljudima, ali ju oni prave.
Često ne možemo dozvati ljubav, ali kada se pojavi možemo aktivirati skretnicu te tako uzvratiti poticaj, dati je onomu tko nam ju i šalje da bude razlivena od jedne do druge strane.
Dragan Purišić