Čija li bol srca, ako ne majčina, izaziva najviše suosjećanja? A što joj najviše lomi srce?
Svaka majka ponajprije želi da joj dijete bude živo i zdravo, no bez treće stvari opet nije dobro. A to je - da bude sretno!
Ima li pomoći majčinoj tuzi zbog djetetove nevolje, postoji li preokret?
U životu se stvari lako zamrse. Ljudi stvore više čvorova nego što ih odriješe pa koga zadesi problem, zasvagda može ostati nesretan.
Izuzevši bolesti i razna stradanja, nesretnima ljude čine poremećeni međuljudski odnosi.
Poznajem mladu obitelj u kojoj je otac izopćen iz svakodnevne blizine vlastitoga djeteta. Gledam njegovu majku koja trpi zbog toga i razmišljam: ne smije čovjek biti bespomoćan, kao najviše stvorenje Svemira, mora imati mogućnost izbavljenja!
Sjetim se da obiteljski odnosi u svom nastajanju nisu posve proizišli iz slobodne ljudske volje već iz nekih prirodno-egzistencijanih postavki, a ono što je kreiralo život na Zemlji jednako bi moglo utjecati na promjenu obiteljskih odnosa kao što utječe na promjenu smjera rasta grane nekog stabla ili prilagodbu kukca u nekom staništu.
Društveni tj. obiteljski odnosi mogli su izrasti jedino iz iste struje kojom je i postalo sve oko nas. Čestica s Plutona ima nešto zajedničko s niti čarape, živčana stanica gatalinke povezana je sa zakovicom visećega mosta. Povezanost iz pravca stvaranja jamči da se odonuda može djelovati i na međuljudske odnose!
Ono što može urediti prirodni okoliš, može i obiteljski; učiniti da sin jedne majke bude opet biti prisan sa svojim djetetom i suprugom, a ona zadovoljna i ponosna. Pored ove izvanredne mogućnosti, ne smijemo se libiti zatražiti takvu pomoć!
Kojim alatima struja stvaranja to može razriješiti, za nas je nedokučivo. Ako oraspoloži glavne likove priče, senzibilizira ih i potakne na donošenje odluka koje će ih pomiriti i iznova zbližiti, onda možemo gledati čudo.
Što učiniti da nas Nadsila posluša? Kako, gdje i kada su manje važna pitanja, bitno je samo što. Krene li vapaj iz srca onoga koji je u središtu problema, onda je to najbolje, pogotovu u prigodi najvećega očaja. Ako je ta prilika propuštena, za drugu treba stvoriti raspoloženje; skupiti osjećaje i pretočiti ih u zahvalnost prema gore za sva primljena dobra. To inače nedostaje ljudima. Iako uživamo brojne prirodnine, ne divimo se stvorenome; niti hrastu niti travi niti naranči! Takvi nećemo stati ispred Kreacije s molbom. Rješenje je tako blizu, a zbog hladnoće srca, ipak daleko!
Poradi budućih naraštaja bilo bi idealno znati može li se (i kako), preventivno pomoći oko takvih stvari? Je li se u prošlosti moglo djelovati da u ovom slučaju do neželjenog stanja ne dođe? Po svemu što je prije rečeno- može, a postoji rješenje i bez vraćanja odnosa na staro. Kao što se neprekidno ugađa sklad u prirodi, to se može postići i u nutrini čovjeka. To znači da i u novim okolnostima pogođene osobe mogu dobiti ravnotežu.
Svi bismo zajedno mogli dobiti bolju perspektivu i izbjeći nemila stanja.
Majke su uvijek posebne. Kao čuvarice djece i obitelji jamci su sklada i povjerenja. Njihova uloga može biti zalaganje umjesto tugovanje.
Čovječanstvo je upoznato s jednim načinom obraćanja Nebu (možda ne jedinim), a on se odnosi se na usmjerenu molitvu. Ako je život i odrastanje njome pokriveno, onda je mogućnost velike i trajne boli odagnan.
Kada ljudska djela pokvare odnose i dođe do podjela, traženjem pomoći na ovaj način situacija može biti umirena. Nastaje novi smisao tako da ranjeni članovi obitelji ipak mogu sretno živjeti!
Ako nas zaskaču razne teškoće i nevolje, utjeha postoji! Osim toga, koliko god velike bile, nisu ništa naspram blaženstvu koje nas čeka! Dapače, za trajnu sreću prednost imaju oni koji dolaze iz nevolje!