„Učiš cijeli život pa ipak na kraju umreš glup“, reče to neki tip dok je još bio živ. Dali je već mandrknuo ili ne, to stvarno neznam, ali znam da sam ja odlućio umrijeti glup. Što sam učio, učio sam.
Zašto sam ovu kolumnu počeo sa ovom dubokoumnom rečenicom, iz jednostavnog razloga, upravo se vratih sa Zrča. Ljudi moji pa tamo je ludnica. Ona omladina izgubila je kompas. Tresu se guze i sise na sve strane. Nitko nikoga ne čuje, ali se svi odlično razumiju. Prvo sam dva dana kontao kojim se to oni znakovima sporazumjevaju, a tada sam napokon shvatio, nemaju se oni što sporazumijevati, oni sve znaju unaprijed. Pravila su jasno postavljena i svi ih se, manje više, pridržavaju. Oni malo „nestašniji“, e ti imaju posla sa onim momcima od 130 kg. Dobro, imam i ja 130, po tome bih mogao i ja biti bodyguard, jedino me ova moja „tibica“ i godine odaju. Pa što, upravo sam i zbog tih godina odlučio malo posjetiti Zrče. Jebeš Hrvata koji na Zrču bio nije.
Malo me bilo strah da me uopće, zbog godina, neće niti pustiti na party, kad tamo skoro sam bio od ovih vremešnih posjetitelja, najmlađi. Posjet tom kultnom mjestu planiram već neko vrijeme. Propisno sam obavio kondicijske pripreme. Svakoga sam dana kada žega malo popust, otišao do obližnjeg kafića na večernju pivicu i to pješke. Nabavio sam si lažnjak Rolex, debeli lančić i po mjeri dao sašiti kupaće do koljena, em da sakriju moje kvrgave noge, em da mi se „tibica“ ne istiće. Svaka čast šnajderici, uspješno je sakrila kvrgava koljena, a „tibicu“ nju niti plastični kirurg nije uspio drastičnije smanjiti, kaže: - „uvuklo se salo u sve pore tvoga tijela“, neznam što je time htio reći, ali njegovih ruku djelo se ne vidi, vidi se samo djelo ruku moje supruge i njene fine kuhinje.
Na Zrču me dočekala paklena atmosfera. Elektronska glazba i oni opičeni DJ-i koji su je puštali, radili su paklenu atmosferu. Bio sam sretan što sam ponio one čepiće za uši koje inače koristim kada ova moja počne da zvoca kako se ona mogla udati i za boljega, da sam za ništa, da jedini alat kojim se znam služiti su žlica, nož i vilica.
Guze i sise tresle su se na sve strane. Nije tu bilo nikakvog ritma, a kako će biti ritma kada ta glazba više liči na krčanje radija podpomognuto udaranjem po šerpama i loncima. Ali to ove mlade nije dalo zbuniti.
Promatrajući sve to prisjetio sam se i svoje mladosti. Polke, valceri, ritam,1,2,3, pa 1,2,3, i tako lagano kliziš po dvorani sa lagano zabačenom glavom, pa polka, zabacuješ noge lijevo desno, laganini „uvališ“ palac na rub sise, ako ne dobiješ šljagu to je već dobar znak, a ako nakon toga otplešeš još koji ples sa njom to je bingo, možda i padne pratnja do kuće uz budno oko nekoga od njene rodbine. Tada su došli Beatlesi, laganini stiskavci, e tu je već bilo ozbiljnijeg šlahtanja. Prigušena rasvjeta, sijalice u boji koje smo brižljivo farbali danima u par slojeva. Što više slojeva boje, vidljivost manja. Tada su se upijali oni pravi prvi mirisi suprotnog spola. Naravno, trajalo je to neko vrijeme dok smo se izborili da održavamo disco večeri. Tu su se „krali“ i prvi poljupci, oni filmski. Neke se nisu htjele tako ljubiti, mame su im rekle da mogu od takvog ljubljenje i zatudniti.
Disco večeri bi bile obično utorkom i petkom, od 5-9. Prvim mrakom mame bi dolazile po svoje kćeri.
Gledam ovu mladost na Zrču. Ljube se, drpaju, izazivnim plesom mame jedni druge, točno znaju što žele i toga se ne stide, a u našoj mladosti nedaj bože osramotiti porodicu, a djece je bilo ko' u priči. Ovi danas sve to javno rade, a djece nitko nema, natalitet niks, pa se pitam kada su u naše vrijeme oni radili „one stvari“, sve više vjerujem da se „filmskim poljupcem“ tada moglo zatrudniti.
Kao što rekoh, disco večeri su bile utorkom i petkom, a subota je bila rezervirana za zabave onih malo starijih. Tu su se plesali svakojaki plesovi a najviše se plesalo kolo. Bilo je dobro što su uz kolo mogli i zapjevati. Najčešće se pjevalo: – „ Čekam diku, čekam diku gore u šljiviku“, jasna i glasna sexualna poruka.
Pokušao sam preseliti Zrče 40 godina u nazad, nisam uspio, jedino što mi je padalo na pamet je da pjevam - „ TU NA ZRČU, TU NA ZRČU SVI SE SAMO MRČU“. (Princip je isti sve su ostalo nijanse).
Franjo Sabo