Sjedim dosta često u gradskoj vijećnici, kao vaš izvjestitelj. To smo mi koji ne primamo 300 eura na dan kao naši političari koji sjede u Europskom parlamentu. Ulaze vijećnici i vijećnice, pročelnici i pročelnice, ljudi iz gradskih službi i poduzeća. Za one koji nikada nisu imali tu "sreću" biti u labinskoj vijećnici, ona vam izgleda, sportskim rječnikom rečeno, poput igrališta. Na centru sjede vijećnici, preko puta na "klupi za trenera i pričuve", predsjednik vijeća i zapisničar, tamo je i govornica za koju odlaze službeno nazočni kada imaju što za reći ili pitati. Ulaze tako gore spomenuti, i mnoge nije ni za prepoznati. Dotjerani, ušminkani, inkravatani, mnogi nose naočale, što inače ne čine, pa jedva da neke prepoznajem.
Predsjednik, pozdravlja sve prisutne, i otvara sjednicu. Tu su mediji, govorni, pisani, nema samo televizije, tko zna možda se jednog dana i ona pojavi. Započeo je kako oni to nazivaju, "Aktualni sat", pod tom točkom jedni druge imaju pravo štošta pitati. Prvi se javlja po godinama, najstariji vijećnik, i tada počinju sijevati blicevi foto i digitalnih kamera, slika se sa svih mogućih pozicija i kutova. Iako u trenerki i tenisicama osjećam se kao na CroA porteu. Upravo me radi načina, na koji sam odjeven, malo i stid, nikako se ne uklapam u društvo. Pitaju nadalje vijećnici sve i svašta, uglavnom ništa važno.
Zašto je rupa u ulici toj, zašto ne svijetli lampa u ulici onoj? Tada se mislima vraćam u prošlost, znam da to svi mi činimo ponekad. Lijepo je sjetiti se bezbrižnih igara, prvih simpatija i ljubavi, dana kada smo bili za dvadesetak kila lakši, za koji dekagram kose bogatiji, bez sijedih i bora. Sjetih se tada barba Pjera, tako su ga svi zvali. Volio je pričati o politici i u ona vremena. Putovao je svijetom, puno znao, uvijek ga se pitalo za savjet. On je još onda, današnjim rječnikom rečeno, bio internet i gugl (po Vuku).
Nas djecu nije zanimala politika, gledali smo curice, i pokušali im se što više dopasti, upucavali im se kupujući čokolade, pokazivali im tenisice u boji, i pozivajući ih u kino, na matineje naravno. No sjećam se da je naš barba Pjero i u ona vremena govorio, da u onoj državi ima previše političara, ali nije to ništa, znao bi reći. Doći će vrijeme kada će ih biti puno više, više će pričati a malo ili ništa raditi. Naravno ne smije se generalizirati, ali zar to nije tako.? Što bi li rekao barba Pjero da je živ?
Prestajem misliti na prošlost, i vraćam se u sadašnjost. Vijeće se nastavlja, teče peti sat sjednice, a raspravlja se o točci šest. Da li i gdje u gradu parkirati, kada i kako, besplatno ili uz nekoliko kuna naplate, i tada kao grom iz vedra neba, nastaje neslaganje, traže se pauze i stanke, oporbenjaci polako jedan po jedan odlaze sa sjednice. Sjedim i ništa mi nije jasno, zar se nisu mogli dogovoriti oko jednog tako banalnog pitanja, prijedloga, ili već čega. Neću ulaziti u analize, da ne bi pisao kao Puhovski ili Gjenero, oni sve te stvari znaju i komentiraju. Politički analitičari. I barba Pjero bi to danas bio da je živ, i to deset puta bolji od njih.
Ostajem i dalje sjedeći, ništa mi nije jasno, no mislim se, možda se ipak na drugoj sjednici o svemu dogovore, bilo bi lijepo. Nije dobro da imamo toliko vijećnika, općina, gradova, govori se da ih ima više nego u Njemačkoj ili Engleskoj. Kada sam kod Engleske, sjetih se one priče, kako je u jednu dalmatinsku općini stigao kongresmen iz Engleske u želji da kupi nekakvu manju kućicu. Naravno da ga je primio načelnik općine, koji je navodno imao kuću od nekih tisuću kvadrata, bazen, tenisko igralište, i još sto čuda. Englez, iako političar ostao je bez daha. Pa pita načelnika kako je od svoje plaće sve to uspio sagraditi, i stvoriti. Ovaj će – Pa da budem iskren tu i tamo sam nešto "pronevjerio" pa za kuću ništa nisam ni trošio od svoje plaće-.
-Pa jesi li uopće nešto kupio?-, pita dalje Englez- a načelnik mu na to ogovara – Jesam, vozačku dozvolu-!
Kažu neki da se na tim Vijećima i dosta laže, kao da je prvi april. Čini mi se da je u ova naša današnja vremena, svaki dan prvi april. Što se laži tiče eto jednog prikladnog vica. Hvalio se Ive koji se bavio lovom, kako je u životu ubio ni manje ni više nego 999 zečeva, - Ca nesi moga reć jušto miljor- kaže mu Sipe, - A ci bin dobi sten da lažen za jenega zeca- !