Moja jutrošnja šetnja nakon pressice dovela me na umašku tržnicu, mjesto gdje se miješaju osjećaji tuge i uzbuđenja. Tuge što tamo više nema onih starih prodavača koji bi donosili svoje proizvode netom ubrane. S kojima bi jutarnja ćakula bila neizbježni ritual. A uzbuđenje? Oduvijek su tržnice bile mjesto koje na neki način spaja ljude. Bilo da su prodavači, bilo da su kupci ili samo obični promatrači i šetači.
Neposredno uz tržnicu smještena je slastičarnica Vila Soši. Nema Umažana koji barem jednom nije probao kolač iz Vile Soši. Božanstvo je to boja i okusa: Ono što su izložena djela renesansnih majstora u galerijama, to su kolači u vitrinama Vile Soši. Reči će netko da je to neprimjerena usporedba, reći će, sve dok ne proba koji kolač. Tada će ekspresno zaboraviti na umjetnost i posvetiti se užitcima.
Niti vaš novinar nije odolio da "zgriješi". Zaintrigirala ga je "Pita od kajsija" i "Čoko kremšnita". Finoća ta dva kolača je neopisiva. Pita od kajsija je nešto najfinije što sam probao od ovih "jednostavnih" kolača. Korica dovoljno hrskava, a nadjev od kajsija s notom ne pretjerane kiseline i ne agresivne slatkoće.
Nekoliko djelatnica imaju pune ruke posla. Upravo u trenutku kada sam fotografirao uzorke kolača u vitrini, jedna poznanica je preuzimala kutiju s mješanim kolačima i tortu. Netko u obitelji slavio je rođendan. -"Za ove novce ja ne mogu napraviti toliko kolača i tako finu tortu", reče mi na odlasku.
Mnoga mjesta imaju svoje hramove, a naš umaški hram okusa je definitivno Vila Soši.
Franjo Sabo