Zašto smo uvijek spremni na osudu? Potičemo mentalitet kojim sami sebe ugrožavamo.
U slučaju jednoga gradonačelnika koji je nešto pogriješio, reakcija je sugerirala kako bi trebao biti primjer građanima, uzoran i odgovorno se odnositi prema gradskoj imovini. Kao takav ne smije si dopustiti ovako nešto jer onda nije dostojan obnošenja svoje dužnosti.
Kritika izgleda na mjestu, ali primijenimo je na ostale građane. Nije manje vrijedna medicinska sestra, vozač autobusa, radnik na krovu, važnu odgovornost ima kuharica u vrtiću, gradski redar. Tko to ne može pogriješiti na ovaj ili onaj način? Ružno je isticati nečiju odgovornost, uzvisiti nečiju ulogu da bi ga onda mogli lakše bacIti dolje i pogaziti.
Ima li svaki propust veze s obnašanjem nečije dužnosti? Zar bi gradski čelnik morao i u snu disati na poseban, poslovan način?
Postoje zanimanja u kojima se obavljanje posla i privatni život vremenski preklapaju. Tako su pojedina službena vozila danonoćno u nečijim rukama. Mogu li službeni auti biti izuzeti od prometnih nesreća? Prema nečijem mišljenju bi trebala. Možda se niti liječnik ne bi smio razboljeti?
Dok ne prihvatimo činjenicu da smo nesavršeni i da nitko ne želi nevolje, dotad ćemo uživati u ulozi tužitelja, a kada se nama ili našoj sestri, sinu, dogodi slično, onda ćemo stvari vidjeti iz drugog kuta.
Ugrožavanjem slobode pojedinca, nestajat će mira. Na kritičnoj točki će oni koji su osuđivali biti privučeni u određenu skupinu koja će svoju srdžbu pretvoriti u nedjela. Zato je važno da sada oslobađamo zajednički organizam od negativnoga naboja, a to možemo razumijevanjem, no ponajviše ljubavlju prema čovjeku.
Dragan Purišić