Jutro je, kavica u centru grada, grad prazan. Sinoć sladoled u centru grada, grad prazan. Poslijepodne, grad prazan. Što se to dešava s našim gradom? Postaje li Umag grad duhova?U lipnju sam pisao o "Turističkoj rupi". Članak je izazvao vašu veliku pozornost, ali samo pozornost. Očekivati da će se svi složiti s napisanim bilo bi bahato. Bilo je tu i razno raznih komentara, od onih pozitivnih do onih stranačkih. Očito nitko ne voli kritiku. Doznao sam da se o mom članku pričalo i u hotelskoj kući koju sam prozvao.
Trebamo li svi gurnuti glavu u pijesak i tamo je držati sve dok nas sila ne natjera da se probudimo? Očito mi to i tako volimo. Neka netko drugi odradi za nas "prljavi" posao, a mi ćemo nabaciti koju kritiku na njegov rad. Bitan je naš ego. Sve mi diraj al ego ne diraj.
Svaki dan koji prođe mimo nas je nepovratan. Njega više nema. A nama tako prolazi turistička sezona. Sezona od koje živi veliki broj ljudi. Sezona koja treba da puni gradski proračun. A u koliko u Gradu nema novaca, nema investicija, ulaganja, nema niti boljeg života.
Sada si postavljamo pitanje. zašto nam je grad prazan? Na to pitanje nije lako odgovoriti. Privatni smještaj je dobro popunjen. Hoteli također, pa gdje su onda ti gosti?
O tome što sve hoteli čine da zadrže svoje goste u svojim objektima, već sam pisao. I to je u redu. To je kapitalizam, neo kapitalizam, a on poznaje samo jedno, profit. Profit pod svaku cijenu. Upitajte bilo kojeg direktora umaških hotela zašto stavlja ispred svega hotel u odnosu na širu društvenu zajednicu, jednostavno će vam odgovoriti; "zato što me hotel plaća". Svaka daljnja diskusija bila bi suvišna. Logično je, svako čuva svoj položaj pod svaku cijenu. Krajnje je vrijeme da se pomirimo s tim da od hotelskih gostiju nećemo dobiti ništa. Oni nisu potrošači. Oni imaju aranžman i sve im je u cijeni, a ono što nije mogu kupiti u hotelu ili hotelskom naselju. S tim se moramo pomiriti.
Što je onda s ovom šačicom gostiju koji su u privatnom smještaju. Gdje su oni? Odgovor je! U Kauflandu!!!!!! Ovo nije sprdnja, ovo je istina.
U koliko se u gradu ništa ne zbiva ili ništa ne dijeli, naših dragih gostiju nema u gradu. Oni sve što trebaju imaju u Kauflandu, pa tako i kapucini za dvije kune, ćevape za 24, a lignje za 26 kuna. Prate kasno večernju ponudu mesa kao kobre. Uvijek su korak ispred domorodaca. Da, to je živa istina.
Treba li im nešto zamjeriti. Bože sačuvaj. To je naprosto njihov folklor življenja. Oni sa sobom donose svoju kulturu. Oni naprosto tako žive. Odlazak cijele obitelji u trgovački centar za njih je ritual, tjedni ritual. Za više nemaju vremena. Sada su na Urlaubu, vremena kao u priči. Sada im to postaja svakodnevni ritual, dvaputa dnevno. Izjutra i navečer.
Sada kada smo otkrili što nam se to događa s gradom postavljamo si jedno jedino pitanje. Što dalje? Kaufland nam je "ukrao" goste. Trebamo li Kaufland preseliti u grad ili grad preseliti oko Kauflanda?
Očito da se nešto mora poduzeti. Krenuti s planiranjem nečega novoga, sadržajnijeg. Razraditi taktiku kako "pobijediti" Kaufland. kako vratiti goste u grad. U koliko to ne učinimo žurno. Zbijemo redove. Tada nam preostaje da lansiramo novu turističku ponudu. "Umag grad duhova".
Franjo Sabo