PORTAL PRESSUM

Kolumna Adriano Šćulac: Bludne misli i ružne riječi katkad bole

Kolumna: Adriano Šćulac
2015-08-01 10:33:03

Bludne misli i ružne riječi katkad boleVjerujem da se mnogi s radošću prisjećaju djetinjstva. Ono kad si bezbrižan, ne misliš kako platiti račun za struju, vodu ili bilo koji drugi, da li jesi ili nisi osigurao automobil, a stres ti je nepoznat pojam. Trebalo je ponekad nešto nabubati u školi da se jedinice ne bi gomilale, nešto malo kući naučiti, napisati kakvu zadaću, a ostatak je bila igra s prijateljima i susjedima.

Kud ćeš ljepše od toga, skroz neopterećen raznoraznim glupostima. Mislim da je i današnjim klincima lijepo, ali previše je za moj ukus te tehnike, pa se oni ne znaju igrati na desetine igara u kojima smo mi uživali, već znaju one kompjuterske.

U susjedstvu gdje sam odrastao, živio je bračni par, koji nije htio ili nije mogao imati djece. Voljeli su djecu, pa im nikad nije smetalo što smo bili preglasni, vikali oko zgrade, ili činili neke druge nepodopštine. Čak su nas često znali počastiti kakvom čokoladom ili bombonima.

On je radio kao mehaničar, susjedi su govorili da je vrhunski majstor, a supruga u jednoj raškoj tvornici u uredu, i pričali bi stariji da je neka šefica.

Uglavnom bili su dobrostojeći, materijalno jaki, a on je već onda vozio «tristaća», dokle su ostali pješačili ili im je vrh bio «fićo».

On, ja ću ga Ive zvati, znao je sate provoditi kraj svog automobila. Podigao bi haubu, čistio motor, tako da se sjajio bolje i više nego većina današnjih automobila iz unutra. Uvijek mu je taj njegov limeni ljubimac bio besprijekorno sređen i čist, a kad bi ga upalio nije si ni čuo.

Ona, recimo da se Marija zvala, bila je naočita i lijepa žena. Pogledavali bi je mi klinci i često znali o njima pričati, možda i maštati, što li rade kad su potpuno sami u svom stanu. Naime u tome su bili jedini, svi mi ostali u okolici živjeli smo natrpani u pedesetak kvadrata.

Pogotovu za ljetnih mjeseci i vrućina, čitavo bi susjedstvo utonulo u neki mir. Dolazili bi muškarci kući poslije dva popodne s posla, ručali pa malo odmorili. Vladao je neki nepisani zakon, da se ne deremo od tri do pet, jer radni narod odmara.

Što mislite da li se Ive i Marija sad vole ili spavaju?, zapitao se tog dana jedan od prijatelja, i započela je diskusija što li oni rade. Ljubuju li ili spavaju?.

Ne bi tu bilo ništa čudnoga, da mi te razgovore nismo vodili pod njihovim prozorom, a nismo bili toga ni svjesni.

Dosta je ružnih riječi rečeno, a nitko nije razmišljao o tome da su nas oni čuli.

Nije prošlo dugo vremena i barba Ive, je izašao iz stane, vidjeli smo ga i odmah prekinuli sa «seksualnim pričama».

Otišao do garaže podigao haubu svog «tristaća» i počeo nešto gledati, a mi krenuli opet s igrama, i prestali pričati, što oni to u stanu rade ili ne rade.

Nakon nekog vremena sjeo je u automobil i odvezao se.

Vidjevši to, opet smo na «inicijativu» Mirka, koji je bio najstariji u društvu, počeli s pričom. Kako li to izgleda kad se naši susjedi Ive i Marija vole.

U jednom trenutku, Mirko je glasno, jer je uvijek u priči bio glasan, rekao kako bi Ivetu bilo bolje da si glanca ženu umjesto što stalno glanca automobil.

Ono što ni Mirko a ni mi ostali nismo znali je, da je barba Ive odvezao automobil samo iza zgrade te je čuo njegove riječi.

Najednom se stvorio kraj nas, uhvatio Mirka za ruku, i odvalio mu dvije šamarčine, činilo nam se da smo i mi ostali osjetili bol.

No nije to bilo sve, otišao je do Mirkovih roditelja, ispričao im što se dogodilo, pa je jadan Mirko pokupio još batina.

Lijepa su bila ta naša djetinjstva, a taj događaj je bio i poučan, jer smo naučili ne pričati ružno o drugima. Od onda je Mirkov, a i nas ostalih, moto bio «pričaj lijepo ili kad te netko nešto pita, inače boli».

Adriano Šćulac

Izvor: Ovdje

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag
Travel Agency Atlas Rabac