Već dugo znam da na ovom svijetu postoje tri vrste ljudi: dobri, loši i neopredijeljeni. E ti treći su najopasniji. Niti smrde niti mirišu. Da bi to moj mali ograničeni mozak sebi priznao trebalo mi je puno godina. Nekada trebaju proći godine da čovjeku uđe iz donjeg zadnjeg abdomena u glavu. S tim tipovima treće vrste oduvijek sam loše prolazio. Iako sebe smatram starim mačkom koji poznaje sve finte bed gayeva, redovito me neki od njih nategne.
Danas nakon toliko godina „boračkog“ staža ponovo i ponovo se pojavljuju neki likovi koji bi me rado presvukli. Naravno, godinama se metode mijenjaju, sve su perfidniji i prefriganiji ali i ja sam. Godine i iskustvo čine svoje.
Prije nekoliko dana zazvonio mi je mobitel u kasnim poslijepodnevnim satima. Netom prije par minuta sam se probudio iz poslijepodnevnog dremeža. A ja, kada se probudim imam problem da mi padne šećer i odmah moram nešto pojesti, zapravo, meni često zna pasti šećer tako da su se i vrata na hladnjaku rasklimala od čestih otvaranja.
Hladnjak u našoj kući podsjeća na većinu hladnjaka u Kambodži. Poželjno je izdvojiti da se u njemu nalazi poriluk, tikvice, karfiol, neke nepoznate zelenjave, valjda blitva i jedino što nije zeleno to je mrkva. Tako da je mrkva najčešća namirnica koju strpam u usta nakon poslijepodnevnog spavanja. Toliko sam već mrkve pojeo da sam požutio od nje, a kažu da je mrkva dobra za vid. Nije mi jasno zašto ja onda moram nositi naočale.
Rekoh toga poslijepodneva zazvonio mi je mobitel. S druge strane bio je markantan muški glas koji mi se predstavio meni nepoznatim imenom, jedino što sam razumio da je tip iz nekog ministarstva i da on poznaje nekog tipa koji poznaje nekog tipa a taj tip poznaje moga prijatelja Mirka i da je Mirko rekao neka se on meni samo javi i bla bla bla. Malo sam se nejasno sjećao Mirka, više sam se sjećao njegove Mirjane i da, sjetio sam se da mi Mirko nikada nije vratio onih 500 € iz dana kada se imalo. Pošto mi posao već nekoliko mjeseci šteka, računi u banci su na nuli, a ima i hrpa neplaćenih računa nekako sam si u glavi predstavio da me tip treba zbog nekog biznisa a možda je i Mirko poslao lovu koju mi duguje.
Obično se na ovakve pozive ne odazivam smišljajući neke odgovore od kojih se mojoj supruzi diže kosa na glavi, ovoga puta sam pristao na susret s tim likom očekujući ne znam niti ja što.
Naravno lik je odsjeo u hotelu s 5 zvjezdica. Računao sam da će 100 kn što sam ih maznuo iz supruginog novčanika koje ona čuva kao zmija za ne daj bože biti dosta. On kavu, ja kavu 25 kn, dosta.
Odmah sam ga prepoznao. Pravi birokratski mačak. Izvježbani osmjeh, bijeli zubi, odijelo po posljednjoj modi tako da sam ja u riflama i patikama izgledao kao tineđer koji je obukao odjeću mlađeg brata.
Počeo mi je odmah priču kako je on upoznat da sam ja gospodin koji uživa ugled među zagrebačkom gospodom, veliko poštovanje ljudi iz moga grada i kao čovjek iz medija imam informacije iz prve ruke. Pokušao sam mu odmah objasniti da sam ja „bivši“ i da su to jako stare informacije, ali on se nije dao. Tada je stigao i konobar, moj stari frend koji me srdačno pozdravio i uputio mi nekoliko lažnih komplimenata kako ja ne starim, kako uvijek mladenački izgledam i još par komplimenata. Tada sam se sjetio da mi i on dugu je stoju eurića pa me sada hvali ne bi li ga lišio neugodnog pitanja, „misliš li ti ikada vratiti onu stoju“.
Kada je Nenad, tako se zvao ovaj tip iz ministarstva naručio whisky, dupli, oblio me hladan znoj. Znao sam, ako popije dva ja sam u gabuli. Mojih sto kuna neće biti dovoljno. Ja sam uzeo kavu i običnu vodu iz pipe. Nakon što je popio treći whisky pomirio sam se sa sudbinom. I ja sam tada naručio dupli Jack. Kada je bal neka je bal. Pričao je da je tu sa nekom trebom iz njegovog odjela koja je sada u sobi i da se ne voli „slikati“ s njom okolo zbog novinara. Da mu je to najjeftiniji sex. Da maloj potpiše par naloga za službeno putovanje, a da je mala prava sex mašina.
Dok je on tako mljeo i mljeo u mojoj glavi čipovi su smišljali plan kako se izvući iz ove situacije a ne se izblamirati. Tada je počeo o tome kako je jako razočaran hotelom, da je hrana prosječna i da bi za tu cijenu sve to moralo biti puno kvalitetnije, ali pošto to ide na račun ministarstva, što je tu je. Rekoh mu da je u sklopu hotela Taverna i da je u njoj šef kuhinje moj prijatelj, a on je vrhunski kuhar i da će zasigurno biti jako zadovoljan.Nije se dao zbuniti. Nastavio je da je velika hajka na njih iz ministarstva tako da jako mora paziti na troškove i što sve stavlja na račun itd. Osjetio sam u kojem pravcu ide ovaj razgovor. Naplaćao sam se ja ručaka i večera za razno razne guzonje u životu. Tada sam bio mlad i neiskusan. Sada sam star i ukusan. Rekoh mu da mi je jako žao i da bi ih ja rado izveo na večeru ali da nam je umrla susjeda i da moram ići sa suprugom na bdijenje, da je bila jako mila i draga žena. Prvo mi je palo na pamet da slažem da supruga slavi rođendan ali poznavajući takve likove on bi se garant pokušao „uvaliti“ uz ispriku da nije stigao kupiti poklon ali da će ga donijeti sljedeći puta.
Osjetio je da ga se pokušavam riješit. Naručio je još jedan dupli i dvije kutije nekih crnih debelih cigareta, a za damu dvije kutije nekih tankih stranjskih. Neprimjetno je gurnuo ruku u džep, pomislih vadi lovu, možda karticu da plati. Ali tada mu je zazvonio mobitel. –„Ministar“! Dao mi je kratko do znanja tko ga zove. Ustao se i hitro krenuo s aperitiv bara, u prolazu mi je samo kratko dobacio. – „Molim te riješi ovo, ja ću drugi puta, ovo će potrajati, opet neka fraka. Bog i pozdravi obitelj i čujemo se“.
Ostao sam sam za stolom. Grozničavo sam razmišljao što učiniti. Ispričati priču o zaboravljenom novčaniku. Neće ići. Novčanik sam vadio kada sam „ministru“ davao vizit karticu. Tada mi je palo na pamet. Pa i „ministarčić“ je na mobitelu stisnuo „lažni poziv“ kako bi zbrisao da ne plati. Pozvao sam konobara, -„molim te daj i meni dvije kutije onih debelih cigareta, ne dvije, daj tri molim te i dvije kutije onih tankih, za ženu“. Kada je donio cigarete počeo sam ga propitivati kako mu je obitelj, žena djeca a tada sam stisnuo i ja „lažni poziv“. Pustio sam da mobitel zazvoni. –„ Vidi stari, onih 100 eura zaboravi, ne moraš mi ih vratiti, a ovaj račun podmiri ti od onih 100 € ili stavi ovome tipu na račun sobe. Tvoj izbor i molim te puno pozdravi suprugu“.
Sljedećeg dana mobitel je neprestano zvonio, čini mi se da je konobar „spasio“ svojih 100 €.
Oduvijek tvrdim, ZA DOBAR SEX POTREBNO JE TROJE
Franjo Sabo