Žurba, stres, posao, svakodnevne brige, čine da se sve manje viđamo, družimo, razgovaramo. Da sve manje srećemo drage nam ljude, pa i one koji nam to baš nisu, ali je uvijek nekoga lijepo sresti, zaboga društvena smo bića. Krivac je tu i današnja tehnologija. Priča mi poznanik, da djeca njegovog susjeda i u vlastitom domu «komuniciraju» sms porukama, svatko iz svoje sobe pa se tako «razgovaraju». Ja sam bio druge sreće i neki dan imao susret s osobom koju dugo nisam vidio.
Susret na ulazu za neke, na izlazu za druge, jednog labinskog trgovačkog lanca, namjerno im neću napisati ime, bila bi im to besplatna reklama. Tu na izlazu, jer sam već svoj novac trgovcima ostavio, sretnem nju, recimo da se Greta zove. Poznanica mi je to iz školskih dana, koju nisam vidio nekih desetak godina. Susret u početku kurtoazan, već standardno, - «Dobro izgledaš, nisi se promijenio, nemaš bora»-. Tu već zaključujem da Greta ima problema s vidom. I ona meni dobro izgleda, ali kako i ne bi kada ni ja baš nisam nešto obdaren funkcijom organa za vid.
Znam to iz primjera kad s prijateljima odem na neku nogometnu utakmicu. Redovito ih udavim pitanjima, tko je zabio gol, ako je gol uopće i bio, koji broj ima igrač što je upravo pokupio žuti ili crveni kartom, tko izvodi aut ili korner… Razmijenili smo tako Greta i ja tih nekoliko riječi, uglavnom o izgledu. U nastavku mi je pričala kako je pred više od deset godina ostala bez posla, pa od onda radi po Italiji, sve i svašta a kad uhvati malo slobodnog vremena obavezno navrati u rodno joj selo kraj Labina, gdje si je sredila divnu kućicu za odmor. Nigdje nije ljepše nego tu, - «Znaš osjećam se kao kraljica, odmorim se, napunim baterije, pred povratak u Italiju».-
Greta je bila dobar đak, čak je završila i neku višu školu, ne znam točnu koju. Čujem joj po govoru da je dugi niz godina u Italiji. Priča hrvatski ali nekim čudnim talijanskim naglaskom, kako ti ljudi i znaju činiti. Opustila se, «otvorila dušu» riječi iz nje potekoše poput bujice vode, pa će, »Jesi li vidio koji šok, Severina je opet prekinula ljubavnu vezu, čitam ti znaš u Italiji te ženske časopise, pa sve znam».. Prvo sam pomislio da se šali, no onda shvatih do ona to ozbiljno. Odgovaram kako je ona već na to naučila, nije jo prvi put, za nju jedna rastava više ili manje. Ne sluša me Greta . «Je, je ali bili su tako lijep par», i još takvih izgovorenih riječi.
Da bi bar na kratko skrenuo temu s tog «ozbiljnog» za nju razgovora, velim joj, kako nas muče drugi problemi, što se velika poduzeća zatvaraju, da u državi ima preko tristo tisuća nezaposlenih, da ljudi imaju problema s plaćanjem režija, da nam dižu pedeve, skočila je cijena struje, vode, benzin preko deyset kuna, da sam ljut na vlastodršce. Želim joj reći, da nismo ni Story, ni Glorija, ni 24 sata, nego društvo koje tone. Tada me Greta nakon dva aperkata pogađa direktom … i nokaut. «Kako možeš biti ljut na onako lijepog premijera. Imamo najljepšu vladu u Europi..
Ja kada vidim one njegove lijepe plave oči, ne mogu biti nikako i nikada ljuta na njega». Mislim si gdje ga ona to vidi, kada je taj skroz nestao, postao nevidljiv, nema ga. Viđa se samo Maras i Pusićka, iskaču iz svake konzerve, i komentiraju sve i svašta. Zabrazdila je moja nekada školska kolegica u razgovoru o ljepoti, pa se ne da. Kao u nekom bunilu, počela me hvatati lagana vrtoglavica, te me u jednom trenutku na velikom parkiralištu pred trgovačkim centrom skoro lupio automobil. Ipak prihvaćam razgovor, pa ću Greti, kako je i predsjednica Kolinda lijepa. Ali kaže Greta da ona nije lijepa, da ona nikada za one koji nisu lijepi glasala ne bi. Tu više razgovor zaista nije imao smisla, i shvatio sam da to nikamo ne vodi. Nismo ti mi draga moja manekenska pista, pa da političari budu lijepi, već moraju biti sposobni. Pozdravio sam se ljubazno s Gretom.
Odlazeći, mislio sam koliko li samo među nama Greta ima, ljudi koji gledaju sve kroz ljepotu. Mislio što se to s godinama kod ljudi dogodi da postanu kao Greta. Nakon pozdrava sjela je u svoj automobil talijanskih registarskih oznaka i odvezla se s parkirališta. Sjeo sam i ja u auto. Tako sam sjedeći, jedno vrijeme i ostao, razmišljao o upravo završenom razgovoru. Iz razmišljanja me trgnuo jak udarac o prozor automobila, bio je to jedan prijatelj – «Adriano jesi li vidio Gretu, kako je lijepa i kakav lijep auto vozi….»- nisam ga saslušao do kraja, upalio sam motor, dao gas i odjurio s parkirališta. Tek sam se u vožnji sjetio da su mi najlonske vrećica s kupljenim stvarima ostale u kolicima na parkingu. K vragu i vrećice, ne vraćam se po njih, jer tko zna možda sretnem još nekog lijepog.
Adiano Šćulac
Izvor: OVDJE