Ljeto je bilo na izmaku, posljednji turisti su još pokušavali uhvatiti posljednje zrake ljetnog sunca. Vrijeme maturalnih putovanja i prvih samostalnih odlazaka od kuće na tjedan dana, upravo je započelo. Naše hotelsko naselje bilo je prepuno mladeži željnih žestokog provoda, tuluma i ljubavnih avantura.
Bili su mladi, mojih godina, ali ja sam bio u prednosti „domaćeg terena“. Tek izrasli, prvi brkovi, ala Mišo Kovač, malo su ofarbani kolegičinom bojom za trepavice. Frizura brižljivo dotjerana kod hotelskog frizera, koštala me kao da mi danas transplantira dlaku po dlaku na moju ćelavu glavu. Ipak, vrijedilo je novaca i truda. Te godine odlučio sam zbariti neku maturanticu. Nije da nisam imao prilike i prethodnih godina, ali uvijek sam bio zaljubljen u neku od kolegica. Te godine bio sam sam. Bivša me nogirala tjedan dana prije. Još sam nosio ožiljke povrijeđenosti. Čvrsto sam odlučio tugu isprati novim zaljubljivanjem.
Bio je sunčan dan. Plaža prepuna mladih djevojaka. Veselo čavrljanje, smijeh mladosti, e to mi je baš nedostajalo. To ljeto sam žestoko radio. Plan je bio kupiti auto, a za auto trebalo je i puno raditi.
Neko vrijeme sam nezainteresirano ležao na suncu. Ispod oka sam procjenjivao „lovinu“. Mlade guze, sisice taman. Teško je bilo odlučiti koju izdvojiti i „napasti“.
Odlučio sam malo prošvrljati, čisto da vidim što ima na ponudi. Uvukao sam stomak, zadržao dah i krenuo u obilazak. Nekoliko puta mi se zamantalo u glavi. Nije bilo straha, pa to sam činio svakodnevno. Pod cijenu nesvjestice, stomak mora ostati zalijepljen za kičmu.
- „Lana ideš i ti na sladoled“?
O da, najranjivija se upravo oglasila. Bila je taman, ničega previše, ničega premalo. Uhvatio sam njezin pogled. Imala je ono nešto u očima. Odlučio sam, ovu napadam iz svih oružja. Malo zasjede, onda u frontalni napad, prsa u prsa. Za taj napad, znao sam da moram biti primijećen. Plan je postojao, davno provjeren. Ispred bifea nalazila se drvena platforma, 2-3 m iznad vode, treba se popeti na nju i u stilu laste skočiti u vodu kao oni momci s Mostarskog mosta.
Dao sam im fore 5 minuta, taman kada su mi se primakle na nekoliko metara moja „lovina“ je nešto prišapnula Lani i potom pogledala u mene. Uputio sam joj onaj izvježbani zavodnički pogled i krenuo do ruba platforme. Znao sam da me promatraju. Sad ili nikad. Skočio sam. Činilo mi se da predugo letim. Stil je bio savršen osim, osim što sam kasno sastavio ruke, zapravo, nisam ih niti stigao sastaviti. Površinu vode probio sam licem i prsima. Imao sam osjećaj da mi sa lica i tijela otpadaju komadi mesa. Bol je bila strašna. Oči pune suza. Ostao sam ispod površine sve dok mi se nije počelo mantati. Zasigurno sam srušio sve rekorde zadržavanja daha.
Nije bilo šanse da izađem iz vode. Znao sam da sam sav plav. Kao kakav komandos, samo su mi oči virile iz vode, molio sam Boga, u sebi, da nitko nije primijetio moj skok. Prevario sam se. Aplauz je bio žestok, tražile su još jedan skok. Više nisam osjećao bol. Znao sam ja da mogu skočiti lijepo, elegantno. Znao sam da ih mogu zadiviti. U očima moje „nove ljubavi“ čitao sam ponos. Ponovo sam se popeo na platformu, sada je već bilo publike kao na olimpijadi. Skok je bio savršen, čista 10-ka, za zlatnu medalju. Bio sam ponosan. Izašavši iz vode vidio sam divljenje u njenim očima. Znao sam, moja je. Pružio sam ruku prema njoj.
- „ Sada ja tebe vodim na sladoled, može“.
Čvrsto me uhvatila.
- „Curke, vidimo se“.
Odlučio sam ju odvesti na „moje mjesto“. Intimna slastičarnica nedaleko mojega bungalova, ako zatreba. Nismo razgovarali. Plaža je bila betonska. Valovi su je obilno zapljuskivali. Stvorila se zelena mahovina, glatka, sluzava. Na trenutak sam okrenuo glavu da vidim promatra li me netko od mojih kolega koji su također bili u „lovu“. Voditi za ruku takvog komada, a ostati neprimijećen, to je isto kao i šetati sam. Rejting se trebao dokazivati svakodnevno.
Trenutak nepažnje bio je dovoljan. Pokliznuo sam se na mahovinu, noge su otišle u zrak.
Tresak je izazvao potres. Zadnje čega se sjećam bio je zvuk sirene hitne pomoći. Proveo sam u bolnici 5 dana. Vrativši se iz bolnice jedan mi je kolega rekao da me pozdravila neka jako zgodna djevojka i ako želim da je vidim da joj se javim.
Moš' mislit, pa niti ime joj nisam znao. Bio sam nesretan, raspoloženje mi je popravio kolega koji mi je rekao da poslijepodne, na maturalac stižu iz Varaždina, gimnazijalke,sve same djevojke.
Znao sam, taktiku moram mijenjati iz temelja. Treba se držati one stare VOLI MORE, DRŽ SE KRAJA.