Štivo koje čitate, ljudi zovu kolumnom. Za onog koji to piše, kažu da je kolumnista. Kad je moj dobar prijatelj htio objasniti svojoj staroj baki što ja to radim, rekao joj je da sam kolumnista. Ona je jako slabo čula te mu odgovorila «vero neka je komunista, to so bili dobri ljudi i škoda da hi više ni». Vraga ih nema, samo su promijenili stranačke knjižice i stranku. Neću o njima, nego o baki mog prijatelja. Nažalost nije više među živima, ali sjećam se je, kao vesele žene. Pokazuju istraživanja da je smijeh zdrav, pa je valjda ona stoga i doživjela skoro sto godina.
Uvijek je bila vesela i nasmiješena. Za nju nije postojalo nerješivih problema, a teške je situacije lakoćom rješavala. Danas smo svi u nekom stresu, negativi, bezvoljni, žalimo se, malo se, ili nikako smijemo. A trebalo bi biti sasvim drugačije. Jer razloga za smijeh imamo ne pretek. Osobno pokušavam živjeti kao prijateljeva nona Katina, tako se zvala. Naravno ne zato da bi doživio sto godine, jer mora da je i to teško, čovjek se valjda umori od života. Pokušavam se smijati svakodnevno što više mogu, a preporučam to i ostalima. Jutro mi počinje smijehom, čim se u ogledalo pogledam. Jedno mi je vrijeme dolazilo da plačem, ali sam to promijenio skroz u suprotno i sad se grohotom smijem.
Kad naš premijer svih premijera drug Milanović, kaže da se kod nas sve događa slučajno i da on tu ništa ne može, zar to nije smiješno? Ili kad nam preko dalekovidnice iliti televizije, izjavi da nikad nismo bili u povoljnijem položaju ???? Kad nam predsjednica Kolinda poručuje da ćemo za godinu dana živjeti kao u raju i tu ja umirem od smijeha, jer vidim da se približavamo Burundiju, Tađikistanu, Afagnistanu i sličnim «silama». Pogotovu mi je smiješan onaj Gordan Maras, koji je čitav život u partiji, taj se valjda i rodio s knjižicom partije, ali pametuje o poduzetništvu i kako će om napraviti gospodarski bum. Meni je sve to smiješno i naravno da se smijem. Vidim da imam sve više sljedbenika i to mi je naravno drago. Razmišljamo o tome da stvorimo neku udrugu, koja bi se recimo «Za smijeh» zvala. Imali bi pravo čak i na novčane dotacije, po zakonu o udrugama, zamislite si tek tad smijeha.
Poznanica radi kao prodavačica, za nekih tri tisuće kuna s prijevozom. Kaže mi da se nasmije do suza svaki put kad plaću (ako) dobije. Prvo je veli, plakala, ali je shvatila da joj to neće i ne pomaže, da je plaća ista, pa se sad smije do suza i bolje se osjeća. Zato smijete se i veselite. Jer može biti i gore. Ive je uvijek svima govorio da može biti i gore i naravno išao na živce. Susjedi su ga nakon par dana izbivanja iz grada, pri njegovom povratku, htjeli uplašiti, kako bi prestao s tom ružnom navikom, pa su mu prepričali slučaj, kad je nedaleko Labina jedan njegov poznanik premlatio svoju ženu, jer ju je zatekao s ljubavnikom, Ali ovaj će «E, moglo je bit i mnogo gore». Kako gore kad je ženu skoro zadavio a ljubavnika ubio, pitali ga. «Moglo je biti gore, jer da se to dogodilo koji dan ranije bio bi pretukao i mene», odgovori Ive.
Eto vam, da uvijek može biti i gore. Da nas to gore još ne stigne, a nadam se iskreno da neće, napravili smo feštu na Vidikovcu. Predivan restoran uz cestu Labin – Rijeka. Pojelo se i popilo, smijalo i veselilo. Pri povratku kući, vozio sam društvo koje je malo više zavirilo u čašicu, jer sam jedini bio na soku. Policijska patrola u Vozilićima i uobičajeno pitanje, jesam li popio. «Nisam», odgovaram policajcu. I stvarno nisam, jer nije mi jasno kako je to moguće piti i voziti?. Naše neravne i pune rupa ceste, čine da i ako bi pokušali u vožnji piti, sve vam se prolije. Riješili smo da ćemo to činiti jednom mjesečno, ne piti, ali se smijati.
Za smijeh ne trebate gledati ili slušati Pervana i ostale komičare, dosta vam je uključiti televizor, pogledati bilo koji Dnevnik, poslušati političare i eto vam smijeha na pretek. Zato brigu na veselje, smijeh na usne, možda doživimo koju godinu više. Da se vratim na početak ovog štiva i zahvalim noni Katini, što nas je naučila da budemo pozitivci, da se smijemo. Kad je ona to kroz život mogla, a bio je sve samo ne smiješan, možemo i mi. Ona jadna nije imala razloga za smijeh, mi imamo dokle god nam je naših političara.
Reći će neki da oni baš i nisu smiješni, jer vode tužno ovu zemlju, no oni će otići, smijeh nam ostaje.
Adriano Šćulac
Izvor: OVDJE