Zanimljivi su putevi rukometnih globtrotera. Jedan od onih koji sebe nije doživljavao ni na trenerskoj klupi, a još manje da će svoje „penzionerske“ rukometne dane krcati u pijesku Katara, zlatni hrvatski golman Vlado Šola, bio je sugovornik Balkan-Handball.com tokom našeg izvještavanja sa IHF Super Globa 2015 iz Dohe. Član zlatne hrvatske generacije iz Portugalije i Atene, govorio je o aspektima života u Kataru, kombinaciji posla prvog trenera u Qatar Sports Club-u i komentatora u medijskoj sportskoj imperiji BeIN-u. Na startu treće sezone u Dohi, ispričao nam je jednu anegdotu…
– Nastupao sam za reprezentaciju svijeta prije jedno 7 godina ovdje u Dohi, ispraćali su nekog svog igrača. Sjedili smo za velikim stolom, i u jednom trenutku me pitao jedan njihov glavešina „Što ćeš raditi poslije karijere? Odgovorio sam mu da ne znam. Onda me je upitao „Hoćeš li biti trener Katara?“ – kaže Šola i nastavlja:
– Onako naivno i blesavo sam mu rekao „ma kakav trener, ne bih to u životu htio da radim, a kamoli trener Katara. Sedam godina kasnije Rivera je dobio milijunski ugovor. Stvarno sam bio vidovit, zar ne? Sada sam tu, nisam ni sanjao da ću raditi jednog dana kao trener u Rusiji, pa u Kataru.
Treća sezona u istom klubu, reklo bi se, dobro je, čim se toliko dugo opstalo…
– Rijetki prežive ovdje. Ne znam koji je recept. Nema nekog pravila, možeš pobijediti sve utakmice i možeš dobiti otkaz. Očigledno neka kemija između mene i ljudi iz kluba. Njima godi što imaju poznato lice na klupi, igrači su zadovoljni radom, dapače i igrači iz drugih klubova, kada imaju pauzu, dolaze kod mene. To je i najveće priznanje, kada te igrači iz drugih klubova mole za pomoć.
Što su najbitniji ciljevi u sezoni ispred vas…
– Prošle godine smo napravili plan i program rada za cijelu sezonu i jedno šest puta smo ga mijenjali. Ovdje bi rukomet zaista bio ozbiljan kada bi se držali dogovorenog rasporeda. Onda bi to dalo mogućnost da planiramo rad u klubu i nama da organiziramo sve. To je ključna stvar. Prošle godine je cilj da ne budemo zadnji, nismo bili, dobro smo gurali uz silne probleme koje smo imali sa igračima – kaže Vlado i dodaje:
– Ove sezone nismo definirali cilj, nitko nije to uradio jer imamo objektivnih problema. Klubovi su ostali bez reprezentativaca, Rivera ih sprema za Olimpijske Igre, pojavila se i B selekcija, druga liga igrača će završiti tu. Juniori i kadeti su non-stop okupljaju. O ciljevima je teško govoriti. Moj osobni cilj je unaprijediti mene samog kao trenera. Prošle godine smo bili deseti, sada neka budemo sedmi…
A gdje za tri-četiri godine, što je cilj?
– Teško pitanje, u ovom poslu je potrebno puno sreće uz znanje koje posjeduješ. Moja rukometna karijera je uvijek išla teških putem, tako će i moja trenerska. Dobro, došao sam do cilja kao igrač, doći ću i kao trener.
Posao trenera uklapa se sa poslom komentatora rukometnih dešavanja na katarskom gigantu BeIN-u…
– Vrhunska televizija. Produkcija je odlična, trude da se organiziraju na najvišem nivou. Nadam se da će prenositi nešto više od Bundesa, LNH i Lige šampiona…
NISMO OTVORILI VRATA RUSIJE
Trenerska karijere je počela u Rusiji. Stručni štab na čelu sa Zovkom nije uspio da napravi revoluciju u ruskom rukometu vodeći Zvezdu iz Zvenigoroda. Kažu, da ste uspeli, otvorili bi vrata mnogima iz Europe….
– Nažalost, bilo je neuspješno, bili smo pioniri. Istina je, nismo ostvarili ono što smo trebali. Zašto je zbog toga došlo, ne bih se osvrtao unazad. To je bio jedan razlog, a drugi, kada je ministar sporta odlučio da se sport ne financira na taj način, prebacili su loptu na klubove, da sami nalaze sponzore, tako da je to ubilo dosta klubova. Imao sam ponudu da ostanem, ali nije bilo logike kada se to već dogodilo…
Kakvo je viđenje Hrvatske na SP 2015 odigranog upravo u dvorani Duhail ispred koje pričamo?
– Hrvatska uvijek treba participirati za medalju, to je naša obaveza. Da li imamo kvalitetu za to, to je drugo pitanje…
Možda i prvo…
– Kao komentator BeIN pogodio sam sve rezultate i razvoj događaja, jedino sam bio subjektivan i išao srcem na Hrvatska – Poljska, ali bilo je očigledno da imamo velikih problema u igri. Šesto mjesto je realnost. U siječnju je to bilo realnost. Što će Babić napraviti to ćemo vidjeti. Siječanj i Poljska neće biti najbolja slika, jer je to premalo dana za pripremu. Hrvatska igra najljepši rukomet na OI, jer je imala dosta vremena za pripreme. Kada imate 15 dana priprema, igrači pomažu treneru, a ne obrnuto, a kada je to duži period onda trener može pomoći igračima na najbolji način. Naši najbolji igrači će se vratiti iscrpljeni, pitanje je kakvi će biti psihološki. Vidim da Vori ne igra za PSŽ, kako će se to odraziti.
U skladu sa tim, što su realni dometi Hrvatske u Poljskoj?
– Navijam za Hrvatsku svim srcem. Vidjeti ćemo. Teško je prognozirati četiri mjeseca ranije, za rukomet je to daleka budućnost. Ritam igranja je brutalan, tko će biti zdrav, tko će faliti.
Jasno je izražen problem nedostatka „svježe krvi“ u reprezentativnom dresu. Nasljednici „zlatnih“ nisu se prikazali na nivou neophodnom za najveće domete…
– Ako ćemo usporediti Francusku i Hrvatsku, to je neusporedivo, što god ljudi mislili. Imaju sistem u mnogoljudnoj zemlji, ako ima 10.000 klinaca, dobiješ sedam vrhunskih logikom stvari. Mi imamo bazu široku, ali u poređenju s Francuzima je dosta mala. Nije objektivno očekivati da svaka generacija bude uspješna. Objektivno je za očekivati da se stvore uvjeti da mogu producirati igrače. Koliko će producirati pitanje je mase. Da li imamo uvjete? Da li ih imamo, neka ih procjenjuju drugi. Jedno je sigurno. Da bi stvorili igrače moramo imati trenere. Da bi imali trenere, netko se mora s tim baviti, ti ljudi moraju biti plaćeni. Prošlo je vrijeme rada u školi i popodne na treningu. Ljudima se mora osigurati egzistencija da bi dali 100% mogućnosti. Kada to postavimo, onda će biti uspjeha, a da li su to prva mjesta. Znate, i drugi rade, ulažu…
Košarka se u Hrvatskoj, uostalom, kao i u Srbiji, vraća na velika vrata. Da li to može ugroziti pozicije rukometa, pre svega u animiranju talentirane djece…
– Posebno sam alergičan na te priče da neki drugi uspješan sport uzima kruh nekom drugom, da je on kriv, da uzima uvjete. Ako se to i dogodi onda smo mi sebi najveći krivci. Nitko u Hrvatskoj nije imao toliko uspjeha u nizu kao što je imao rukomet, niti euforije kakva je bila za reprezentacijom, pa ako se to dogodi sada u Hrvatskoj, neće biti kriva košarka, već rukometni svijet.
Na velika vrata su se u reprezentativni život vratili Balić i Metličić. Da li vidiš sebe u perspektivi u hrvatskom rukometu?
– Iskreno da ti kažem, ne znam. Kod nas se to događa spontano, tu nema nekog velikog plana, tako da i je apstraktno govoriti u tom smislu. Ako se ne držim plana, nemamo što komentirati. Kada me to pitaš, pitam se odmah gdje je Patrik Ćavar, gdje su sve te legende?
– Što onda da ti ja kažem, da li se vidim u hrvatskom rukometu ili ne. Tko to zna – dobili smo iskren zaključak od Vlade Šole.
Izvor: OVDJE