Mediji svi redom, svakodnevno bruje o izbjeglicama, migrantima, prebjezima ili kako ih već tko nazivao. Sve društvene mreže preplavljene su istom temom. Nije ni čudo, s obzirom na situaciju koja se događa nama i susjednim zemljama. Nisam o tome nigdje napisao ni riječi, nisam izrekao nikakvo mišljenje, ne što ga nemam, nego jednostavno nisam, do danas.
Da se razumijemo, odmah na početku, žao mi je tih ljudi, ma odakle oni dolazili, koje god vjere, boje kože ili nacije bili. Mišljenja sam da nitko ne bježi od dobra i sigurnosti, već zato što ima sto i jedan razlog, a mnogi da bi spasili živote, sebe i svojih najbližih.
U mojoj sam prošlosti i osobno bio izbjeglica, ako pod to računamo pojam koji označava osobu koja je bilo zbog rata, elementarne nepogode ili sličnih okolnosti prisiljena trajno ili na duži rok napustiti svoju domovinu ili prebivalište. Istina s vremenom je pojam izbjeglice suzilo međunarodno pravo, odnosno Konvencija UN-a o statusu izbjeglica, koja kao izbjeglicu definira "osobu koja se nalazi izvan zemlje svog državljanstva i koja uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog uvjerenja ne želi ili se ne može staviti pod zaštitu te države".
Ne bi ulazio u detalje zbog kojih sam ilegalno napustio ondašnju državu, no činjenica je da sam to učinio. Prvi put neuspješno, te su me granične službe uhvatile u pokušaju prebjega, i za to sam bio osuđen na četiri mjeseca zatvora. Drugi sam put bijeg planirao bolje, bio željan da u njemu uspijem, uporan, pomalo avanturista i u tome uspio. Dolaskom na talijansko tlo predao sam se policiji i zatražio azil. Podrazumijevalo se to , jer mi je to onda bilo, a i sad je najnormalnije, kad neka osoba napušta svoju zemlju i traži azil, da to čini u prvoj susjednoj zemlji.
Talijanska me policija prevezla u centar Trsta, ispitivala satima, provjeravali na sve moguće načine moj identitet, a kasnije sam saznao da su čak telefonom nazivali ondašnju milicijsku stanicu i pitali da li je osoba ta i ta iz Labina, da li je učinila neku od kriminalnih radnji, i da je odgovor bio potvrdan, vraćali su ljude odmah u države iz kojih su bježali. Nakon dugih provjera, odvezli su me u bolnicu u centru Trsta, te sam tamo prošao sve moguće medicinske pretrage, koje su trajale satima, a pregledavali su nas (nisam bio sam) kao da se spremamo biti astronauti.
Potom bi dobivali smještaj u izbjegličkom centru Padriciano pokraj Trsta, gdje se i dalje nastavilo s provjerama i pregledima.
Čemu ovo pisanje i dio autobiografije, o jednom djeliću života o kome nerado pričam. Eto stoga, što bi isti takvi zakoni i rutine trebali vrijediti i danas, bez obzira od kud i zašto pristizalo na tisuće izbjeglica dnevno. Nažalost ništa od toga. Nitko ih ne kontrolira, zdravstveno pregledava, bojimo se bilo što reći, da nas ne bi proglasili rasistima, mrziteljima nekog ili nekih naroda.
Žao mi je iskreno, svakog čovjeka koji je morao napustiti svoj rodni kraj, ma koji god razlog bio, no trebala bi postojati neka pravila, zakoni, i u takvim situacijama. Znam da je to lakše napisati nego sprovesti, ali nažalost Europa je uhvaćena „na spavanju“ a znali su da će se to događati, jer se upravo talijani s tim problemom muče godinama. No nitko valjda nije računao, da će dostići i nas. Ovako mi se čini, da su stvari potpuno izbjegle kontroli, vidim da se krivica prebacuje na Mađare, oni na nas, mi na Srbe, oni na Slovence, Slovenci na Austrijance i tako dalje.
Kaos na štetu izbjeglica, se nastavlja, iskreno se bojim da ne izmakne potpuno kontroli, jer bi posljedice mogle biti nesagledive.
Znam reći ćete, lakše je bilo onda, kad sam i osobno bježao, bilo nas je manje, to i je istina, ali je onda bilo i puno manje resursa. No nitko me ne može razuvjeriti da se zakoni i pravila od onda, mogu i moraju primjenjivati i danas. Neka se Europa dogovori, svaka zemlja neka primi određeni broj, provjeri te ljude, medicinski obradi, zbrine, te ih tek onda zadrži ili proslijedi dalje. I za sam kraj, ako netko od izbjeglica ne želi ostati u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji, Austriji, nego striktno traži da ode u Njemačku, Švedsku ili Nizozemsku, onda taj za mene nije onaj koji bježi od sile i da bi spasio život, on je opet za mene, više ekonomski emigrant.