Grafiti nisu ništa novo, oni su skoro pa u modi oduvijek. Istina, nekada pisani po zidovima običnom kredom, ili kakvim debljim olovkama. Ponekad bi nešto bilo napisano flomasterom, ali za to je «pisac» morao imati rod u Americi ili negdje drugdje u inozemstvu. Sjećam se pred dosta godina u Labinu se na novo obojila jedna velika stambena zgrada. Boja lijepa, neka crvenkasta, divota za vidjeti.
U ta vremena već su postojali sprejevi, pa je netko na toj zgradi napisao crnim sprejem, «A što sad». Uništen je bio nečiji posao, stanari su negodovali, ali je taj netko postavio pitanje sebi i nama, što će se dalje događati, sa zgradom. Gledam te grafite ima ih po svuda. Po većim gradovima naravno više.
Sjećam se jednog kojeg sam vidio u Puli, na jednom zidu, pisalo je «U današnje je vrijeme teško biti glup, velika je konkurencija», ili Rovinj centar grada, «Vodite ljubav a ne pse». Ti koji grafite pišu, uništavaju imovinu i zidove, ali im se mora priznati da su kreativni, samo što tu svoju kreativnost pokazuju na krivim mjestima. Već sam u uvodu napisao da je toga bilo oduvijek, samo se to činilo primitivnijom tehnikom, kredom i olovkama.
Osnovna škola «Ivo Lola Ribar» u Labinu, još dokle sam ja tamo bio đak, renovirala se skroz, iznutra i izvana. Sve novo, vanjski zidovi bijeli. Netko iz društva došao je na ideju da se napiše nešto na zidu. Složili smo se i mi ostali. Svatko je trebao to učiniti po nekom svom nahođenju i kreativnosti. Kao pribor nismo mogli koristiti bijelu kredu, jer je zid bio bijel, pa smo nabavili neku, plave boje. Prijatelj iz školske klupe, napisao je ljubavnu poruku. Neki su nešto nacrtali, ja što iz ne kreative, što iz toga da ispadnem hrabar, napisao sam moje ime i prezime. Bilo je to učinjeno kasno navečer, nakon nastave.
Drugo se jutro digla dreka i prašina. Sjećam se ondašnji direktor škole, bio je jako strog, izgledao opasno, a nije bila novost i da je znao udariti. Ispitivalo se tko je to mogao napisati i nacrtati, tko su ti «dripci» koji su uništili zidove. Jedino je bilo lako u mom slučaju. Ime i prezime sve je kazivalo i naravno da sam zajedno s razrednikom bio pozvan kod direktora. Prvo sam nijekao bilo kakvo pisanje, jer mogao je moje ime netko drugi napisati, ali je direktor rekao da me već netko izdao i u onim godinama naravno da sam odmah priznao. Bilo je to moje prvo bolno pisanje, jer direktor, koji se Šamanić prezivao, dokazao je da bi mu bilo pristajalo i prezime ŠAMARić. Tako me istukao da mi je zujalo u glavi nekoliko dana i zakleo sam se tad, da su za mene grafiti, završena stvar.
Ipak je ljepše i nadasve bezbolnije, pisati ovako, zar ne? Po Labinu tih grafita baš i nema Bog zna što. Ako se poneki tu i tamo nađe, nije baš neke kreative, jer napisati «Nada je kurva» baš i nije nešto kreativno, a upravo se jedan takav nalazi kod gradskog boćališta. Par su ga puta brisali, ali je taj netko navalio, pa ponavlja li ponavlja. Mora da je neki ponavljač iz osnovne škole koja se nalazi u blizini, pa mu to valjda dođe onako usput kad navečer završi nastava. No nisu samo zidovi, za pisanje gluposti.
U današnja se vremena one pišu i na portalima, u novinama, izgovaraju se na radiju i televiziji. Čujem prije neki dan našeg premijera, kad kaže da je u Slavoniji tragedija ali da je moglo biti još i gore, zar to nije savršeno šašav grafiti, ono za rubriku „vjerovali ili ne“ ili „glupost mjeseca“?. Ili pak Vesna Pusić „u Hrvatskoj nije dobro ali pogledajte Ukrajinu“ ??? Pa opet Milanović na manifestaciji „Hrvatska pomaže“, citiram „I kao što narod kaže, ne dao Bog većeg zla.“ Biser do bisera.
Kad sam kod grafita na labinskom boćalištu gdje piše «Nada je kurva», došla je Luce doktoru pa se žali da joj je u njenom ljubavnom životu malo samo njen Sipe. «Nađite si ljubavnika» bio je savjet doktora. Rečeno, učinjeno, samo što je Luce nakon nekog vremena opet došla doktoru i požalila se da joj je i to malo. «Pa nađite si još jednog» reče joj doktor. No opet ista priča, Luci je i to bilo malo, pa je opet posjetila istog doktora. Nije više ni on «imao lijeka» pa joj kaže kako je ona fenomen, na što mu Luce odgovori «Fenomen, fenomen doktore, a ne kurva, kao što cijelo selo priča». Ne pišite grafite, jer izgovorit će ih neki drugi.
Adriano Šćulac
Izvor: OVDJE