Upravo je prošla ponoć. Mir i tišinu parkinga Autobusnog kolodvora u Umagu narušava brujanje Man-ovog motora. To vozači Nevio i Saša zagrijavaju 13 metarski autobus koji će za nekoliko minuta krenuti put Švicarske vozeći Umaške rukometašice u grad Zug (udaljen 30 km od Zurucha). Igra se 2. kolo Kupa pobjednica kupova. Dogovorom predstavnika klubova, obije utakmice igraju se u Zug-u. Isplativije je.
Stiže auto za autom. U tišini, nekako potajice djevojke vade svoje kofere i sportske torbe. Na trenutak djeluju uplašeno, posebno one mlađe. - "Ideš i ti"? Uobičajeni je pozdrav među putnicima. Razbija se trema. Ubrzano se krca stotine kilograma hrane i pića. Sjetio sam se Čeha koji nam dolaze u sezoni. Pogledom tražim paštetu. Nema je. Dobro je kažem sebi u bradu. Nismo kao oni.
Među putnicima je i tridesetak prijatelja kluba. Kako propustiti ovaj događaj?
Toga trenutka nastaje početak stvaranja jednog dokumentarca o ženskom rukometu u Umagu. Djevojke su zbunjene. - "Kojeg vraga nas ovaj stari idiot sada snima, a ni šminku nisam popravila". Moglo se pročitati pitanje u njihovim pogledima. Ne znaju one što to ja radim.
Točno u 1:00 h polazak. Vozač Saša sirenom trube pozdravlja grad, grad koji je već u dubokom snu. Da li ga netko čuje? Vjerujem da da. Čuju ga majke i očevi koji su ispratili svoje djevojčice na put kojim će ispisati povijest ženskog sporta u Umagu.
Dok se vozimo, zbrajam minute koje imam na baterijama kamere. Devet sati snimanja dok ih ne ispraznim. Dobro je. Biti će dosta, a možda i neće. Gdje mi je scenario snimanja? Koji scenario? Pa ja ga uopće nemam. Ma k vragu i scenario. Da je Kolumbo imao scenario nikada ne bi otkrio Ameriku.
Noćna vožnja. Neven (vođa puta) objasnio je djevojkama što ja to radim. Snimam dokumentarac o njima. Stidljivi smiješak prolazi im licem. Gorde su one. -"Jednoga dana kada budete bile majke i bake moći će te svojoj djeci i unucima pokazati film koji se upravo rađa". -" Pogledaj, kada sam bila mlada igrala sam utakmicu Eurpske lige, Kupa pobjednika kupova u Švicarskoj".
Mlađim djevojkama to je bilo smiješno (kada budete majke i bake, hihihi). Ne znaju one kako će to brzo doći. Znao sam i ja u što se upuštam. Rudarski je to projekt. Traži puno vremena, strpljenja, stručnosti i novaca. Ali što je, tu je. Odluka je pala.
Como. 9:00 sati, doručak na parkingu trgovačkog centra i prvo otržnjenje. Kava 3,00 Chf. Ne pijemo kavu. U autobusu imamo svega. Ok, nemamo kave ali ....
Lugamo. Odmah na startu nešto slatko. Tvornica čokolade. Mljac. Kupuju se pokloni. Skupo je. Sve je skupo. Ali kako se vratiti iz Švice bez čokolade. Tu uskače racionalni Neven. On ima odgovor na sve. Kupiš 3 kg malih čokoladica. Prepakiraš u manje paketiće i sve je riješeno.Idemo i na vidikovac iznad grada. Vozimo se nečim što se uspinje po tračnicama, a nije vlak. Predivna panorama. Pogled na jezero, grad, okolicu. Predivno. Idemo i malo vidjeti grad. To je kanton u kojem se priča talijanski.Skupo, skupo, vraški skupo.
Oko 13:00 h nastavljamo. Neven udara tempo. Za cure preznojavanje, za nas debele uzdisanje. Tada ga počinjem "mrziti" po prvi puta.
Slijedi Luzern. Razgled grada. Kako je samo sve skupo. Kako je sve uredno, čisto, lijepo. Kava je ovdje 4,00 Chf.Polako me hvata lagana kofeinska kriza. Pogledom tražimo ima li tko voljan da pozove na kavicu. Nema. Tu prestaje sva naša balkanska gostoljubivost. Sjetih se svoje prijateljice Ljilje. Pa gdje si sada da me barem na kavu pozoveš? Nema je. Radi, kao i svi radišni Švicarci.
Kasno je poslijepodne. Krećemo za Zug. Imamo oko 3,5 h vožnje. Veliki bus "guta" kilometre. Raspoloženje je odlično. Djevojke vesele, a mi "stariji" kunjamo u svojim mislima. Skupa je ova Švicarska. Jako skupa.Tko to može platiti. Valjda Švicarci.
Oko 19:00 h stižemo u Zug. Neven je kao Švicarac. Maltretira nas činjenicama da se moramo držati tajminga i u pravu je. Naše tete odlaze u Hrvatski klub "Marjan" da nam prirede večeru, a mi s djevojkama odlazimo pogledati dvoranu u kojoj će sutradan (subota) igrati utakmicu 2. kola Europske lige Kupa pobjednika kupova protiv domaćina LK ZUG Handball. Umažanke su u prvoj utakmici domaćini.
"Mala" dvorana nalazi se tik do velike Ice dvorane u kojoj stotinjak hokejaša upravo ima trening. Ulaskom u lijepo zdanje i pogled s galerije. Šok. Dolje rekreativci, njih dvadesetak ima trening u badmintonu. Ok, ljudi se bave svakojakoim sportovima. Dvorana je podijeljena s tri zastora. Zbunjujuće nam to sve djeluje. Gdje su tribine? Naravno tu su. Teleskopske. Na izvlačenje.
Novi šok. Pod je iscrtan stotinama crta. Ovdje se igra već spomenuti badminton, tenis, stolni tenis, košarka, borilački sportovi i što sve ne. Pomislih. Valjda se igra i rukomet. Tražim linije koje omeđuju rukometno igralište. Kao u rebusu, pronalazim ih. Crvene su boje. Treneri Rajo i Vujke nisu baš zadovoljni. Ali što je tu je. Predsjednik Sutko (Suad Žepčan) je pomalo ljut. Odigrao je on velikih utakmica. Zna on što znači igrati na takvom terenu. Pokušava se izboriti da ekipa barem ujutro izađe na teren i upozna ga uz lagani trening. Rajić to decidirano odbija. Plan je davno napravljen i ne želi ga mijenjati. -"To kod djevojaka pravi konfuziju u glavi", kaže Rajo.
Atmosfera je napeta. Može se rezati nožem.
Dolazak u Hrvatski dom "Marjan" na večeru popravlja raspoloženje. Naše tete (ako ih počnem nabrajati nekoga ću izostaviti pa evo vraga), srušile su sve svijetske rekorde u pripremi hrane za 50 osoba. Roštilj, restani krompir, pomfrit, salata.
Tete su odbile prvi napad. Na roštilju je Robi. Vlada situacijom. Slijedi naša kontra. Djevojke imaju prednost. Najtraženiji je Ketchup. Mi stariji samo odmahujemo glavom. Djevojke u jednoj ruci drže vilicu, a u drugoj mobitel. Nešto stalno tipkaju. Samo Pave (Andrea Pavić- vratarka) drži i vilicu i nož. Fino odgojeno dijete.
Kumice (Ana Jajčević i Jelena Vidović) nešto se domunđavaju. Valjda rade tatiku za sutra. Tko će ga znati. Jule (Julijana Žuliček) požuruje mlađe djevojke i izaziva ih na Pikado meč. Čorki (Ivana Kovač) očito je lider kod onih mlađih cura. Nešto im objašnjava. Ostale stidljivo završavaju večeru. Pave još zajedno samnom nije završila. Mi znamo cijeniti hranu i kuhare. Tražimo još malo pomfrita, ali "padobanci" Vujke i Rajo okupirali su šank pored roštilja. Oni ne večeraju, kao. Ali niti ne pričaju. Nepristojno je pričati punih usta.
Dogradonačelnik Niko Čančarević očito ugovara neku značajnu investiciju. Okupiran je domaćinima dok Gonzo (Goran Nedeljković) s druge strane šanka vodi žustre razgovore s ostatkom domaće ekipe uz neizbježnu pivicu. Veselo je u Hrvatskom domu. Nitko više ne spominje "šarenilo" na podu dvorane.Stolovi su puni ića i pića, koga briga za dvoranu.
Oko 22:00 h stižemo u naš hotel koji se nalazi pored aerodroma u Zurichu. Izlazimo iz autobusa. Moja putna torba ima stotinjak kg. Što li je sve natrpala moja supruga u nju. Nadam se da nema neki betonski blok u njoj. Torba od kamere, laptopa, pederuša i putna torba.Nakrcan sam kao tovar.
Recepcija. Hoćemo u sobe. Pod tuš. Tražimo krevet. Rooming napravljen. U istoj sobi je sedma sila. Kolega Mišo Gavran i ja. Dva olinjala starca, ali odlučni da sve popratimo na najbolji mogući način.
Neven nam daje kartice za ulazak u sobu.Imamo sreću. Naša soba je na kraju najudaljenijeg krila hotela. Kao dva tovara teglimo naše stvari kroz hodnik. Dolazimo pred vrata. Našu karticu neće da očita brava na vratima. Mišo stari majstor i bivši golman odmah radi povaljku i počinje proučvati bravu. Ništa. Tražimo neki utor. Nema ga.
Mišo je racionalan. Predlaže da upotrijebimo šrafnciger.Naum sprečava jedan mladi par Japanaca koji upravo pristiže. Imaju sobu prekoputa nas. Onako kao nezainteresirano promatramo što rade s karticom. Prebrzi su. Već su u sobi. Pitamo jedan drugog gdje su gurali karticu. Vrag da ga zna. Povratak na recepciju. Teglimo ponovo stvari. Na recepciji nalazimo Nevena, organizatora putovanja agencije Polly Ex. Trese se od bijesa. -" Čitač kreditne kartice odbija karticu, a dok recepcija ne provuče kreditnu krticu, sistem je tako napravljen, brave na sobnim vratima su blokirane".
Švicarska je to. Nema cile-mile. Neven vadi pričuvnu karticu. Ova (večeras) pokriva jednu noć. Spašeni smo za sada. Povratak do vrata. Bingo.
Sedma sila baca se na noćni posao. Treba napraviti prve izvještaje. Za to vrijeme Neven vodi borbu na recepciji, a ostatak stručnog stožea raspravlja o viđenom i onom što nas čeka sutra.
Djevojke su već u svojim sobama i sa svojim mislima. Znaju one što ih čeka sutra. Ili možda ne?
Nastavak čitajte sutra u naslovu: Dan kada smo se upisale u povijest.
Franjo Sabo