Na spavanje sam otišao već nakon ponoći. Ne da sam bio umoran. Bio sam mrtav umoran. Kolega Gavran još se je borio s tekstom koji je upravo pisao, a s obzirom da piše za dvoje novina, ima i dvostruki posao.
Iako je naš hotel neposredno pored aerodroma zvukovi aviona se ne čuju u sobi. Jutarnju uzbunu dao mi je kolega Mišo koji je izgledao vedar i čio za razliku od mene. Ja sam i dalje bio umoran.
Brzinsko spremanje, pa na doručak. Uz put sam sreo i Nevena. Naravno, jutros je kreditna kartica prošla bez problema. Greška u hotelskom čitaču, banci, ma vrag bi ga znao. Neven nije bio jako uzbuđen. Samo je komentirao - "Dešava se". A ja sam nadodao: - "Jebeš takvo dešavanje".
Doručak klasika, ali kava fantazija. Tek nakon treće kave počeo sam normalno funkcionirati. Neven uvodi novi "teror". Polazak u 8:45 h. Schaffhausen i odlazak na jedno predivno mjesto. Vožnja brodom kroz slapove na rijeci Rajni. Slapovi su to koji izbacuju najveću količinu vode na cijelom svijetu.
Jednosatna vožnja do Schaffhausena. Ukrcaj na otvoreni brod i avantura počinje. Doživljaj koji je teško dočarati. Takva količina moćne vode koja svojim hukom zatomljuje sve ostale zvukove. Vodena zavjesa. Bujica koja se nakon toga stvara. Zastrašujuće, predivno.
Kapetan nas dovozi do slapova. Oduševljenje. Tada slijedi krug po jezeru. Novi ulazak pod slapove ovaj puta u opasnu zonu. Sada smo više nego oduševljeni. I taman kada smo pomislili da je to sve. Slijedi novi krug. Sada smo u slapovima. Sada je već kulminacija oduševljenja. Svi su presretni. Djevojke se fotkaju. Ja snimam i fotkam se. Radimo selfije.
Dogradonačelnik Niko me poziva na kavu. Naravno, ja sam pristojan i dobro odgojen pa ga ne odbijam.
Lijepa je to i poštena zemlja ta Švicarska. Kava u bifeu kod slapova košta 3,90 Chf, a ja molim konobara da mi produži kavu, ali ona sada košta 5,30 Chf. U dilemi sam da li da ga pitam da li je on s Balkana. Lijepa je i poštena ta zemlja Švicarska. Samo što košta.
Nakon Schaffhausena odlazimo u Zurich. Iskrcaj kod Bahnhofa i kreče razgledavanje grada. Neven je živa enciklopedija. Ja snimam, ostali se fotkaju. Odlikaši slušaju Nevena.
Dvosatno razgledavanje izmori čovjeka pa se i ogladni. Neven se ponudio da me odvede na ručak. Kako da ga odbijem. Ipak sam ja fino odgojen. Daje mi da biram. Odlučio sam da i ja po prvi puta u životu pojedem Kebab ili Giros. Kada nisam to jeo u Ateni i Istanbulu, što ne bi u Zurichu.
U 13:00 h dogovoren je povratak djevojaka u hotel i obavezan odmor pred utakmicu. Ostali imaju mogućnost ostanka do 15:00 h u Zurichu. Pošto je počela rominjati i kiša većina je odlučila da se povuče na odmor.
Za sedmu silu nema odmora. Mišo i ja smo radili pripreme za utakmicu. Polazak u Zug bio je dogovoren u 15:45 h. Ja sam s Rajićem dogovorio da odradimo s djevojkama video season čim stignemo u dvoranu.
Ostatak publike, do 17:00 h, Neven je odveo u obližnji trgovački centar da gledaju kako Švicarci kupuju, a mi smo s djevojkama uradili jedan prelijepi video season koji će biti upotrebljen u dokumentarnom filmu koji će se raditi.
Promatrao sam djevojke na snimanju. Naravno neke su bile prave profesionalke, a neke sam morao vračati na popravni. Ma mlade su one. Još će se one namučiti u životu i shvatiti da držanje mobitela nije najteža stvar u životu.
U 17:10 h naše djevojke istrčavaju na teren. Uspoređujem ih s Švicarkama koje su niske, nabijene. Jule (Žuliček), Jele (Vidović), Ana (Jajčević), Korny (Gašić) su po visini košarkašice za njih. Švicarke imaju nisko gazište i samo jednu preko 175 cm. Ostalo su prcmoljci, a toga me je bilo strah.
Dosta sam razgovarao s trenerom Rajićem proteklih tjedana. Sve što mi je rekao i desilo se na terenu. Odlično ih je "pročitao".
O utakmici sam već sve napisao u člancima nakon utakmice, ali neka zapažanja moram ponoviti. Ana Jajčević je pokazala i dala primjer što znači na srcu nositi grb kluba. Jelena Vidović s kojoj sam razgovarao noć pred utakmicu i pokušao je ohrabriti da ne pada u bed nakon promašaja i neka samo puca i pogađa okvir gola, te da ju mora krenuti šut, upravo je to i činila. Andrea Pavić na golu nije dobro ušla u utakmicu ali nju treba čekati i dočekali smo je. Ključni trenuci, ključne obrane.
Koliko li mi je samo puta na pamet pala Ana Rajić koja je povrijeđena na klupi bodrila djevojke. Da smo imali nju, uhhh, ja bih živio nekoliko godina duže. Ali na kraju sve se poklopilo. Dva senilna starca Mišo i ja pustili smo na kraju suzu dok su se djevojke bacale jedna drugoj u zagrljaj.
Moram spomenuti i našu publiku. Veličanstveni. Predvođeni Gonzom (Goranom Nedeljkovićem) nadjačali su sve bubnjeve i brojniju publiku Zug-a, a bili smo pojačani i "našim" ljudima koji tu žive. Prvenstveno članovima Hrvatskog Kluba "Marjan".
Na kraju utakmice svi smo bili mrtvi umorni i neizmjerno sretni. Naše djevojke upisale su se u povijest ženskog rukometa i uopće ženskog sporta kao jedini klub koji je izvojevao pobjedu u jednoj službenoj međunarodnoj utakmici.
Na klupi Rajić je dodatno posijedio, Vujić si je izgrizao sve nokte. Neven se sav iščešao, jedino je gospođa Eva bila smirena i pribrana kako to i dolikuje jednoj dami. A publika, publika je bila u deliriju.
Zbog timinga i presinga koji je Neven udarao na nas, Mišo i ja smo napravili šprancu izvještaja s '53 minutom kada je sve izgledalo da će ovu rundu dobiti Švicarke. To je očito netko dojavio Vidovićki, Jajčevićki i Pavićki pa su one odlučile da nam malo "zagorčaju" život.
Nakon dobivene utakmice s dva gola prednosti morali smo mijenjati veći dio izvještaja i nismo bili ni malo ljuti, a zašto i bi, dao Bog da nas i sutra u drugoj utakmici tako namuče.
Potajice sam slušao ratoborne Švicarke koje su bodrile jedna drugu i prijetile se nedjeljnom utakmicom. Gledao sam naše djevojke. Tukle su se žestoko jer to što se dešavalo teško se moglo nazvati rukometom, iako se radi o prvakinjama Švicarske i osvajačicama Švicarskog Kupa s Budgetom 10 puta većim od našeg kluba i igračicama koje žive od rukometa. Predsjednik njihovoga kluba bio je šokiran ali i uvjeren da sutra ne mogu izgubiti. U sebi sam pomislio, pa što, i ako izgubimo, ovo što su večeras djevojke s svojim trenerima napravile, nitko im nikada neće moći oduzeti niti osporiti.
Ponovo smo se našli u Hrvatskom klubu "Marjan" na večeri. Lijepo je bilo vidjeti ta mlada ozarena lica,iako na trenutke s ponekom bolnom grimasom na licu. Strah me bilo sutrašnje utakmice da li će se djevojke uspjeti fizički oporaviti?
Promatrao sam i ove "naše" ljude i oni su bili neizmjerno sretni. Bila je to na neki način i njihova velika pobjeda. Pomislih, Bože zar moramo otići tako daleko od svoga ognjišta da bi bili složni. Hvala im od srca na svemu.
Otišli smo rano na počinak, prije ponoći. Te noći smo imali divne snove, snove iz bajke.
Taman kada sam počeo sanjati nešto lijepo. Probudio me Jumbo Jet ili Boeing, ne razumijem se baš u te avione. - "Kolega ustaj polako, vrijeme je da se krene". Bio je to moj "dobri duh Mišo". - "Idemo isprašiti te Švicarke", rekoh mu ja umjesto "dobro jutro".
Nastavak čitajte sutra: "Treba vjerovati u lijepe snove, oni tada postaju stvarnost".
Franjo Sabo